U svijetu modernog nogometa, gdje se trenerska imena često grade na medijskoj karizmi i instantnim uspjesima, put Luisa de la Fuentea predstavlja rijetku odu strpljenju, metodologiji i dubokom razumijevanju igre. Kada je u prosincu 2022. godine preuzeo klupu španjolske reprezentacije nakon bolnog ispadanja od Maroka na Svjetskom prvenstvu, mnogi su ga dočekali sa skepsom. Nije bio globalna zvijezda, nije imao pedigre vođenja europskih velikana. No, manje od četiri godine kasnije, taj 65-godišnjak iz malenog grada Hara u regiji La Rioja upisao se u povijest kao najtrofejniji španjolski izbornik, čovjek koji je objedinio titule pobjednika Lige nacija, europskog i svjetskog prvaka, gradeći momčad koja je ponovno uspostavila svjetsku dominaciju.
Preuzimanje kormila i povratak trofeja
De la Fuente je naslijedio momčad poljuljanog samopouzdanja. Njegov prethodnik, Luis Enrique, forsirao je stil temeljen na ekstremnom posjedu lopte koji je postao predvidljiv, a eliminacija na penale od Maroka bila je bolan dokaz da je potreban zaokret. De la Fuenteov dolazak nije donio revoluciju, već evoluciju. Zadržao je temeljne principe španjolskog nogometa, ali ih je obogatio pragmatizmom, bržom tranzicijom i većom izravnošću. Prvi test stigao je brzo. U svom debiju u ožujku 2023. protiv Norveške, pobjedu 3-0 donio je s dva gola 32-godišnji debitant Joselu, što je bio jasan signal da će se prilike davati na temelju forme, a ne isključivo reputacije.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u lipnju 2023., Španjolska je stigla na završni turnir Lige nacija. Nakon pobjede nad Italijom u polufinalu, u finalu ih je čekala Hrvatska. U tvrdoj i napetoj utakmici u Rotterdamu nije bilo golova ni nakon 120 minuta. Odluka je pala s bijele točke, a Španjolska je bila mirnija i slavila 5-4, osvojivši prvi trofej nakon dugih 11 godina. Bio je to ključan trenutak koji je De la Fuenteu donio kredibilitet, a igračima vratio pobjednički mentalitet.
Godinu dana kasnije, na Europskom prvenstvu 2024. u Njemačkoj, Španjolska je demonstrirala silu. S perfektnim učinkom od sedam pobjeda u sedam utakmica, Furija je prohujala turnirom. Skupinu su prošli s gol-razlikom 5-0, a u finalu u Berlinu su s 2-1 svladali Englesku. Kruna karijere i potvrda apsolutne dominacije stigla je na Svjetskom prvenstvu 2026. godine. Španjolska je u finalu, nakon iscrpljujuće borbe, pogotkom u produžecima svladala Argentinu 1-0 i po drugi put u povijesti postala prvak svijeta. De la Fuente je s 65 godina i 28 dana postao najstariji trener koji je osvojio ovaj trofej, nadmašivši rekord svog sunarodnjaka Vicentea del Bosquea.
Desetljeće u sjeni kao temelj za vječnost
Ono što se činilo kao iznenadni uspjeh zapravo je bio plod gotovo desetljetnog rada unutar sustava Španjolskog nogometnog saveza. De la Fuente je imenovan izbornikom U-19 reprezentacije još 2013. godine. Tu je započeo proces u kojem je brusio generacije igrača koje će kasnije postati okosnica njegove šampionske seniorske momčadi. Već 2015. osvojio je Europsko prvenstvo do 19 godina, a u toj su momčadi bili igrači poput Rodrija i Mikela Merina.
Nakon toga preuzeo je U-21 reprezentaciju i ponovio uspjeh, osvojivši Europsko prvenstvo 2019. u Italiji. U finalu su svladali Njemačku 2-1, a momčad su nosili Fabián Ruiz, Dani Olmo i Mikel Oyarzabal, svi redom ključni igrači u kasnijim seniorskim pohodima. Na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine vodio je Španjolsku do srebrne medalje, gdje su u finalu poraženi od Brazila. I ta je momčad bila prepuna budućih zvijezda: Unai Simón, Pau Torres, Pedri, Olmo i Oyarzabal. Njegov je dolazak na klupu seniorske vrste stoga bio prirodna tranzicija. On nije morao upoznavati igrače; on ih je stvorio. Znao je njihove vrline, mane i, što je najvažnije, kako izvući najbolje iz njih. Upravo to poznavanje materije omogućilo mu je da stvori kohezivnu grupu koja diše kao jedan.
Kaljenje u blatu nižih liga
Prije nego što je postao ključna figura u Savezu, De la Fuente je trenerski zanat pekao na teži način. Igračku karijeru, tijekom koje je kao lijevi bek osvojio dva naslova prvaka s Athletic Bilbaom, završio je s 33 godine. Trenerski put započeo je 1997. u niželigašu Portugaleteu, a zatim je vodio Aurrerá de Vitoria u trećoj ligi. Slijedile su godine rada u omladinskim pogonima, prvo u Sevilli, gdje je trenirao tadašnje tinejdžere Sergija Ramosa i Jesúsa Navasa, a zatim u svom Athleticu. Vodio je i rezervnu momčad Athletica, a imao je i kratku, neuspješnu epizodu kao trener prve momčadi Alavésa 2011. godine, gdje je dobio otkaz nakon samo 11 utakmica.
To dugo razdoblje u "rovovima" nogometa, daleko od glamura, oblikovalo je njegovu filozofiju. Naučio je razvijati igrače, raditi s ograničenim resursima i graditi momčadski duh. Njegov taktički pristup temelji se na prepoznatljivoj 4-3-3 formaciji, ali s fleksibilnošću. Njegova Španjolska ne teži sterilnom posjedu, već traži način kako privući suparnika, napredovati kroz linije i završiti akciju s velikim brojem igrača. U fazi obrane inzistira na visokom presingu i brzoj reakciji nakon izgubljene lopte. De la Fuente je uspio spojiti tehničku superiornost, koja je desetljećima zaštitni znak španjolskog nogometa, s natjecateljskom čvrstinom i taktičkom prilagodljivošću.
Nakon jedne od velikih pobjeda, sažeo je ponos koji osjeća prema onome što su postigli.
- Ova nevjerojatna generacija igrača ima sjajan stav i uzor je po mnogim vrijednostima. Ujedinjeni smo za zajednički cilj. Sada nas čeka posljednji korak, onaj najteži.