Nema bojazni, mi smo financijski stabilni, samouvjereno su govorili Dinamovi čelnici kad je Uefa zbog korona krize prekinula sva natjecanja.
Ali, hop, odmah su brže-bolje, bez ikakvog razgovora, odlučili capnuti plaće, te time izazvali kaos. Otišao je Nenad Bjelica, uništila se atmosfera oko kluba, a posljedice te odluke Dinamo zbraja i danas, kada je u Torino otišao Amer Gojak. Odnosno, pardon, posljedice zbrajaju navijači, a čelnici kluba zbrajaju novac...
Pet mjeseci kasnije Dinamo je ispao iz Lige prvaka, izgubio je od Ferencvarosa, od lošije momčadi, ali retorika je iz Maksimira bila ista:
- Financijski, neće Dinamo sad propasti, odgovornim poslovanjem imamo dovoljno da ne moramo rasprodati momčad.
Točno, ne moraju... ali nije im ni mrsko. I tako u nikad kasnijem ljetnom prijelaznom roku odoše redom Nikola Moro, Adrian Šemper, najbolji igrač prošloga proljeća Damian Kadzior, Joško Gvardiol, Emir Dilaver, sad i Amer Gojak.
U odnosu na pobjedu 4-1 nad Fenerbahceom na početku Bjeličine europske bajke (što, reče netko, i nije bio neki senzacionalan uspjeh...) u momčadi više nema Rrahmanija, Dilavera, Šunjića, Gojaka, Olma, Kadziora, Doumbije i Budimira, a Hajrović je praktički prekrižen i čeka se tko će ga uzeti. U odnosu na pobjedu 1-0 nad Benficom u Maksimiru, više nema ni More i Šituma. Od toga je prošlo samo godinu i pol dana.
Ako, pak, gledamo sastav koji je demolirao Atalantu prije godine dana, otišli su Dilaver, Moro, Olmo i Gojak.
Okosnica je i dalje tu, Livaković, Petković i Oršić ipak su odlučili vjerojatno pričekati Euro, a Ademi da poruši sve klupske rekorde. Srećom. Jer da je još i bilo tko od njih otišao, prolazak skupine Europske lige bio bi utopija, a i naslov prvaka ne bi baš bio zicer...
Na stranu činjenica da je Dinamo Gvardiola prodao za 16 milijuna eura, što će s bonusima lako moguće nabubriti do 20-ak milijuna, što je za Moru dobio 8,5 milijuna, a za Gojaka šest, cifre kakve konkurenti u HNL-u mogu samo sanjati čak i kad prodaju najbolje igrače. Ali - čemu? Zašto? Dinamo je u zadnje tri sezone od transfera igrača dobio gotovo 100 milijuna eura. I još od Uefe za nastupe u Ligi prvaka i Europskoj ligi više od 40 milijuna eura.
Ali ne, nije dosta. Pa nema mira dok se ne prođe čarobna granica. Do transfera Eduarda, Ćorluke i Modrića, ona je bila deset milijuna eura, sezonama nakon toga znala je dosegnuti 15 ili 20 milijuna, Pjacin odlazak u Juventus donio je 2016/17. rekodan 41 milijun eura od odšteta, a u zadnje tri sezone Dinamo prodaje igrače za više od 30 milijuna. Ovoga je ljeta na 35.
Pad vrijednosti igrača, pad tržišta, korona kriza? Svašta! Kad Dinamo trguje, toga nema...
Ma svaka čast Olmu, njemu nema tko što zamjeriti, dao je svoje u Maksimiru i dobio sjajnu ponudu velikoga kluba u jednu od najjačih liga svijeta. Gvardiol nije htio tako rano otići, ali pritisak je bio prejak. Ali zašto su otišli ostali? Elche (Kadzior), Dinamo Moskva (Moro), Monza (Marin), Rizespor (Dilaver), pa ni taj Torino nisu veći od Dinama.
Ali igrači više ne odmahuju na ponude kao u Bjeličino vrijeme nego ih i te kako razmatraju, pa i prihvaćaju. U nekim slučajevima s konja na magarca. Ili, ako ćemo biti još oštriji, glavom bez obzira.
Tko zadnji, nek ugasi svjetlo...