Veći problem od loših rezultata i krize koja potresa Hajduk, činjenica je da su u najgoroj formi oni od kojih se najviše i očekuje – redom reprezentativci.

Početak sezone obilježili su kiksevi Danijela Subašića, a kad se on ¨vratio u život¨, ¨pukli¨ su ostali. 

Prije svih Senijad Ibričić, koji je, osim iz penala AEK-u, zadnji put zabio još u kolovozu, Zadru. Njegove neprepoznatljive igre i neprikosnoveni status, izolirale su ga od suigrača u svlačionici.

Osim povremenih bljeskova, ni Anas Sharbini ničim ne opravdava uloženo. Dobro upućeni tvrde kako su njegov problem ¨čari splitskog noćnog života¨, kojima se nikako ne može othrvati.

Neprepoznatljiv je i Ivan Strinić, koji je u najdubljoj krizi. Njegove igre nisu ni sjena igara kojima je zaslužio status reprezentativca. No, za razliku od ostalih, Strinić to bar priznaje.

Poseban je slučaj Jurica Buljat. Od perspektivnog stopera ¨s problematičnom glavom¨, koji je u derbijima redovito dobijao crvene kartone, kod Poklepovića se preobrazio u pouzdanog igrača. No u zadnje vrijeme opet je ¨izgubio glavu¨. Dva skrivljena penala protiv Zenita u Poljudu, nastavljaju niz grešaka, i potvrđuju kako je i on u velikoj krizi.

Špaco Poklepović ustvrdio je prije dva tjedna kako bi mnogim njegovim igračima trebala pomoć sportskog psihologa. Možda je stvarno vrijeme da u Hajduku posegnu i za takvim rješenjem, jer igrači su u evidentnoj krizi.