Samo dva tenisača uspjela su pobijediti Rafaela Nadala (35) na Roland Garrosu. Novak Đoković (34) i Robin Soderling (37). Dok je prvi osvojio sve što se može osvojiti i postao jedan od najboljih tenisača u povijesti, Soderlinga je bolest 'ugasila' na vrhuncu njegove karijere. Bila je to mononukleoza, 'viša sila' koja je uništila karijeru Marija Ančića (37).
Pobijedio je 'kralja zemlje' u njegovom domu, dvaput igrao finale Roland Garrosa i bio četvrti tenisač na svijetu. No, sve se urušilo kao kula od karata. Kada misliš da si nepobjediv, život te udari još jače.
Prvi put ju mononukleozu dobio sa 26 godina, ali kad je mislio da je pobijedio bolest, neki su se simptomi vratili, a on se nikako nije mogao vratiti na teren.
- Triput sam se pokušavao vratiti na teren poslije mononukleoze i nisam uspio, što je ostavilo veliki trag na moju psihu. Prihvatio sam da se možda nikada neću vratiti i kada sam donio odluku da konačno stanem, bilo je teško, ali sam osjetio i olakšanje jer se više nisam morao boriti sa mislima kako ću se vratiti. Tada sam morao vidjeti što ću dalje sa svojim životom - prisjetio se bivši švedski tenisač.
Nakon pet godina osjećao se dobro, ali više nije bilo motiva za povratak.
- Bilo mi je potrebno pet godina da se vratim u stanje u kojem mogu trenirati kako hoću. Tada sam osjetio da je prekasno za povratak, nisam imao ni energije. Nije lako biti vrhunski sportaš - završio je Söderling koji je zbog bolesti morao prerano završiti karijeru, baš kao i hrvatski tenisač Mario Ančić koji je u tenisku mirovinu otišao s 27 godina.
Do 23. godine osvojio je Davis Cup i olimpijsku broncu, igrao polufinale Wimbledona i bio sedmi tenisač svijeta. Pokušao se vratiti nakon mononukleoze, no izmučeno tijelo izgubilo je otpornost. Problemi su se vezali jedan za drugim.
- Nisam bio svjestan u tom trenutku, prvo da se vratimo, moj način razmišljanja je da budem najbolji što mogu biti. Da težim tom savršenstvu, da težim pobjedi i tu sam ja bio nemilosrdan prema sebi u treninzima i to me guralo, to je bio moj nekakav cilj. Bio sam u Sydneyju na Olimpijskim igrama, kao najmlađi član reprezentacije, bio sam u Ateni, osvojio medalju i nekako sam uvijek zamišljao da na kraju karijere imam pet olimpijskih igara na kojima sam nastupao. To je bio nekakav moj "driver". Kada vam se sve to dogodilo, ja sam pristupio tomu sportski, okej, imamo problem i idemo ga riješiti. Ja sam od toga kad sam imao 23 godine i kad sam osam sati dnevno u treningu, mečevima, bilo tenisu ili kondicijskim treninzima, ja sam bio prisiljen ležati godinu dana u krevetu. Imao sam problema i sa štitnjačom i sa srcem - kazao je Ančić koji je u 27. godini prekinuo karijeru.
To se skoro dogodilo i jednom od najboljih tenisača u povijesti Rogeru Federeru (40) koji nije bio niti svjestan da ga je 'napala' mononukleoza. Bilo je to na Australian Openu 2008. godine. Osjećao se slabo, prerano se umarao i znao je da nešto nije u redu. No, i u takvom stanju, uspio je doći sve do polufinala gdje je izgubio od Novaka Đokovića.
Za dijagnozu je doznao nakon turnira, no imao je sreću da nije doživio Ančićevu i Soderlingovu sudbinu. Odnosno, svi mi smo imali tu sreću jer ne bismo uživali u igri jednog od najvećih ikad. Federer je imao blaže simptome, no morao je odmarati kako bi se tijelo rekuperiralo i stvorilo imunitet. Ipak, oporavio se nadljudski brzo.
- Osjećao sam se izvrsno u prosincu, dok se nisam razbolio. Sad mi je na pameti samo vratiti se. U posljednje vrijeme nisam trenirao i radio kako treba jer s mononukleozom treba biti oprezan - rekao je Federer za New York Times. Na njegovu sreću, simptomi se nisu vratili te je ubrzo ušao u legendu kao jedan od najvećih ikad.
Sudbina se umiješala i u karijeru hrvatskog rukometaša Ivana Sliškovića. Bio je na vrhuncu karijere, bombarder s lijevog vanjskog, član reprezentacije i igrač Veszprema. No, nakon povratka s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, nešto je bilo drugačije. Jako brzo se umarao i jednostavno to nije bio on. Ubrzo su mu liječnici dijagnosticirali mononukleozu.
- Imam osjećaj da nikad nisam ni imao pauzu. Prošlo je jako dugo, bitka s bolesti bila je doista duga, no osjećaj za igru nisam izgubio. Naravno da se moram vratiti u željenu fizičku spremu, uigrati se s ekipom, no osjećaj je baš dobar. Nije mi bilo pretjerano teško odmarati se, ali je bilo zahtjevno biti izvan terena. S druge strane dobio sam neke druge stvari za koje smo mi sportaši uskraćeni tijekom karijere. Jednostavno je previše treninga, utakmica, natjecanja i s takvim odricanjem trpe neke druge stvari. Sportaši moraju žrtvovati puno toga da bi bili na vrhunskoj razini. Mislim tu na privatni život, sad sam imao puno više vremena za obitelj i prijatelje i iskoristio sam to - kazao je Slišković (28) kojeg je mononukleoza odvojila od rukometa na godinu i pol.
Na svu sreću, simptomi se više nisu vratili. Slišković je danas igrač portugalskog Porta i nadamo se, opet jednog dana, član reprezentacije.
S ovom bolešću suočio se i hrvatski reprezentativac Marin Pongračić (24). Igrao je za Wolfsburg , dobio prvi poziv u hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a onda je prošlog ljeta saznao za dijagnozu.
Imao je blaži oblik pa je izvan terena proveo dva mjeseca. U reprezentaciju se vratio već u studenom i debitirao protiv Turske u prijateljskoj utakmici.