Navijač Hajduka, ili njih nekolicina, očito ogorčeni novom blamažom u Puli, pred portom na Poljudu iskrcali su sinoć 12 panjeva. Posložili su ih u formaciju 4-4-2, plus jedan sa strane, koji je valjda trebao predstavljati trenera Harija Vukasa. Maštovito, duhovito, slikovito... i poprilično jasno, jer u navijačkom žargonu "panj" je naziv za igrača koji nema pojma, a takvih je u momčadi Hajduka, na žalost, danas jako puno...
No je li performance s tih 12 panjeva baš pogodio u srž problema koji muče Hajduk, jesu li Hari Vukas i igrači koji su nastupili u Puli najveći i jedini krivci, jesu li oni jedini Hajdukovi "panjevi"? Nema sumnje da na njihov račun ide veliki dio krivice, jer ako ih u dva kola za redom pobjede dva "fenjeraša", najprije Šibenik a onda i Istra, onda se sami moraju zapitati jesu li oni najbolje rješenje za klub poput Hajduka. Po mjerilima velike većine navijača – nisu!
No što je s onima koji su ih izabrali, koji su odlučili da su baš oni trenutno najbolji za Hajduk, što je s onima koji nisu osigurali ni novac, ni uvjete da to budu neki drugi, puno bolji od njih? I zato su, po meni, umjesto 12 panjeva, navijači pred portom Poljuda trebali iskrcati samo jedan panj, i to poveći, panj koji bi simbolizirao sve one koji su vodili i doveli Hajduk u ovakvo stanje, prije svega njegovog vlasnika. Jer, da je bilo umješnosti i znanja, da je bilo poštenog upravljanja klubom, upravljanja manirom dobrog gospodara, na Poljudu je danas moglo igrati "jedanaest zlatnih", umjesto "jedanaest panjeva"
Da je vlasnik kluba stvorio uvjete, ne bi Hajduk grcao u dugovima iz koji se morao sam izvlačiti, ne bi danas radio u uvjetima kakve je imao i 1979., ne bi sam morao graditi kamp i boriti se za goli život. Na koncu, ne bi danas Domagoj Bradarić, Ante Palaversa, Nikola Vlašić, Mario Pašalić, Toma Bašić, Karlo Letica, Ivo Grbić... igrali u inozemstvu, nego na Poljudu, i nema sumnje da bi s njima u momčadi, dodatno pojačani s nekoliko iskusnijih povratnika i pojačanja, na koncu i pod vodstvom, recimo, Slavena Bilića, igrali skupine europskih natjecanja, a ne bi gubili od Šibenika i Istre, niti bi se sramotili protiv malteške Gzire.
Netko dakle nije odradio svoj dio posla, nije stvorio financijske i sve ostale uvjete da klub može normalno funkcionirati i živjeti, nego je šutke gledao kako se klub muči, kako prodaje "obiteljsko srebro i zlato" da bi preživio. Onako kako većinski vlasnik kluba, a to je grad Split, danas upravlja klubom, njime može upravljati bilo tko. I Udruga paških čipkarica, i Udruga opatijskih ljubitelja kamelija, i Udruga ljubitelja čaja... Sjediti prekriženih ruku po strani, prepustiti izbor čelnika kluba drugome, i mirno bez ikakve odgovornosti gledati što se događa!? I sve to pravdajući time da se politika ne treba miješati u rad kluba. I ne treba, politici nije mjesto u klubu, ali mu kao vlasnik mora osigurati uvjete za život, uvjete da ne mora prodavati obiteljsko srebro i zlato za život, a onda kupovati panjeve. I još nešto mora, mora na glavu s Poljuda izbaciti sve one koji su trošili bez mjere i te iste panjeve plaćali i plaćaju kao da su od srebra i zlata... Naprosto zbog toga što nisu i što to klub vodi u propast.