Dinamo ima izgleda da postane dobar kao kazalište. Jednako dobar, popularan, čak popularniji od kazališta.

Žarko Susić, novinar koji je izvještavao sa šesnaest olimpijskih igara, rekao je da će sport uvijek biti popularniji od kazališta, jer se u kazalištu ishod zna unaprijed, a u sportu ne samo da se ne zna unaprijed, nego su moguća i iznenađenja i senzacije.

Još za njegova života, mjereno plaćenim ulazanicama kazalište je u Hrvatskoj postalo popularnije od nacionalnog sporta. Čak i od nogometa. Dijelom jer se u sportu ishod unaprijed znao, dijelom jer je bio sve lošiji, lige su postale negledljive. I dosta se mulja nakupilo u i oko sporta. Nisu to više bile predstave za fini svijet, kao Cibonine osamdesetih, na koje su žene išle pokazati bunde.

Kao što u kazalište ljudi idu da vide kako će ovaj put face odigrati neki komad, tako bi sad ljudi mogli početi ići na Dinamo da vide što će ovaj put odigrati. Do neke mjere kao u kazalište, jer se ishod zna, od neke mjere nadajući se iznenađenju, čak senzaciji, a možda je najviše gušta u oščekivanju da vide što će Dinamo odigrati. Dovoljno je poteza, gega, da se na utakmice ide neovisno o ishodu, da se ide jer se sigurno ima zbog čega ići.

Na više razina Dinamo ima šanse biti dobar kao kazalište. Od hokeja se nije očekivalo da preživi. Sve u redu. Nešto tradicije, ozbiljna reklama, silni napori, ali Hrvatska nije dobra za uzgoj hokeja. Rukometaši Zagreba nikad nisu imali dostojnu konkurenciju. Cibona se urušila. Dinamo ima šanse postati proizvod čija popularnost, čiji identitet neće ovisiti prvenstveno o najžešćim navijačima.

Nije lako, još nije za okladiti se u to, ali europski uspjeh, možda koja pobjeda čak u Ligi prvaka, i nešto jača nacionalna liga od Dinama bi stvarno mogle napraviti – građanski klub. Obiteljski klub. Da vikendom razmišljaš hoćeš li u kino, kazalište, na izlet ili gledati Dinamo.

Je malo ćaknuto, ali gotovo da bi mu u tome pomoglo da nekim čudom prvenstvo konačno osvoji Hajduk. Bolje je imaš li rivala, bolje se prodaje ako je napeto.