Dogovor? Nema ga, ali očito to kod nas tako ide. Svaku utakmicu druga iskoči. A i moramo malo hraniti dupine i pročistiti vode u Africi, ha, ha.
POGLEDAJTE VIDEO: Slavlje hrvatskih rukometašica
A za site dupine i čistu vodu plaketama za igračicu utakmice već su se potrudile Ćamila Mičijević, pa Larissa Kalaus, Dora Krsnik te, posljednje protiv Rumunjske, senzacionalna Valentina Blažević (26). I simpatična Vale, (Kninjanka, ne Sinjanka!) koja će svaki odgovor začiniti zaraznim osmijehom, dočekala je pet minuta u reprezentaciji. Godinama je tu negdje, ali nikad u prvom planu, pod reflektorima. Sve do Rumunjske, u kojoj, usput, zarađuje igrajući za Maguru. I kako im vrati? Sa sedam laganih komada. Onaj zadnji bio je za špice.
- Bilo je i vrijeme da i mi zabijemo neki atraktivan gol, ja sam ga inicirala! Ne znam jesu li Rumunjke znale za mene, ali ja njih jesam. Ne, nisu mi bile posebna motivacija, ipak sam još premalo tamo - rekla nam je srednjakinja iz Knina.
- Eto, očito svaku utakmicu moramo izbaciti neku novu zvijezdu. Tko će iskočiti protiv Norveške? Red je na krila, ha, ha.
Zvijezde ste u domovini sada apsolutno sve.
- Ma, nismo još ni svjesne svega. Javljaju nam se svi na društvenim mrežama, mi se međusobno čudimo svemu. Ne znamo ni kako se ponašati, ha, ha.
Zato su brzo naučile kako se ponašati u autobusu nakon pobjeda...
- Da, sad nam već ponestaje pjesama, ha, ha, to nam je najveći problem. Koja nam je sljedeća na repertoaru? E, to ne mogu odati, neka to ostane iznenađenje.
Kad bi to već bilo danas ako padnu i Norvežanke (18:15, PlanetSport 1)...
- Norvežanke su stroj. Ma, da nam je netko rekao prije turnira da će ovako biti, slatko bismo se nasmijali. Pa je došla prva pobjeda, pa druga, pa treća i sada to već u glavama izgleda. I baš smo opuštene, nema straha ni nervoze. Nismo se u prošlosti iskazivale na velikim natjecanjima i nismo imale samopouzdanja, pa počneš misliti da ništa ne vrijediš i najgore je kad ti to uđe u glavu. Sad idemo pobijediti i tu Norvešku. Nadam se da je naša kapetanica Keti Ježić spremila barem pet-šest poštenih prekršaja za Mork i društvo.
Dosta o rukometu. Kaže Ana Debelić da najviše vremena provodite pred ogledalom, istina?
- Ma to se ona nije mogla sjetiti nikog drugog, ha, ha. Dobro, nije da ne volim, cure čak od mene uzimaju i kremice, kozmetiku. Tko najviše? Ma sve, preporučila sam im jednu i sve su oduševljene.
Dok su Norvežanke za sponzore skoro cijeli kat dobile i pretvorile u svoj dnevni boravak, mi smo morali biti malo skromniji jer nismo imali na izbor. Primijetili smo i neke nogometne zastave...
- Hajdukovu smo dobili još u Poreču. To je zanimljiva priča. Igrao se turnir u sjedećoj odbojci i kako je bilo ljudi sa svih strana, na jednom doručku jedan je čovjek pitao Ćamilu za koga navija, a ona se sva izgubila. I budući da je taj čovjek imao Hajdukovu maskicu, Ćana je rekla za Hajduk. I dao joj je tu zastavu i ponijeli smo je ovdje. Cure koje navijaju za Dinamo pobrinule su se za Dinamovu zastavu, sad bismo trebale i za Rijeku. A naša hrvatska stigla nam je iz Kopenhagena.
A Hrvatice se nadaju stići do Herninga, do polufinala...
Dočekala šansu
- Pa, i ne znam što bih rekla zašto nisam prije imala pravu šansu. Dok su u reprezentaciji bile iskusnije igračice, mi mlađe smo normalno bile na klupi. Sad, nisu li to treneri htjeli dati nama više povjerenja, ne znam. A i nije me briga. Ako je trebalo tako... Teški su naši putevi jer nije jednostavno iz Hrvatske, koja nema jaku ligu, otići van gdje te nitko ni ne zna i moraš biti sto puta bolji od domaćih igračica da bi igrao, ali na kraju se trud isplati.
Okolni put
- Nisam igrala ni u Podravki ni u Lokomotivi, što je rijetkost za reprezentativke. Ne znam ni sama kako je tako ispalo. Iz Dalmatinke sam otišla u Sesvete pa s 21 godinom u Krim s kojim sam osjetila Ligu prvakinja. Potom u poljski Lublin gdje sam igrala također LP svaku utakmicu po 60 minuta. U Rumunjsku sam otišla najviše zbog korone i smanjenja ugovora.