Danas mu je izgled prikladniji za izborničku ulogu. Po godinama to, zapravo, i jest. Za tri mjeseca napunit će 47 godina, a i dalje igra i živi tenis punim plućima. Teško za povjerovati, zar ne.
POGLEDAJTE VIDEO:
I ne, Leander Paes nije uopće u posljednjoj godini svoje veličanstevene karijere samo prolaznik u kojoj promovira oproštajnu turneju "One Last Tour". Uostalom, pitajte Ivana Dodiga kojega je prije 10 dana pobijedio u Dubaiju. I pred šestim desetljećem života čovjek i dalje nije zasićen tenisa. Dobro, pa odakle vam energija?
- Morate biti malo ludi - "pohvalio" se legendarni Indijac za 24sata.
- Dvalesešećri... Kako ste ono rekli?
- Dvadesetčetiri sata - ponovili smo mu.
- Dvalesešećri... Sata.
Savršeno, ohrabrismo ga za nastavak razgovora u kojem nas je osvojio na prvu. Pristupačan, ljubazan, čak nam je i stolac priredio za sjesti... Kao da je on domaćin. Što smo možda mogli i prešutjeti za vlastito dobro. Ali, dobro, red je pohvaliti čovjeka koji je u 30 godina karijere, da, trideset, vidio valjda cijeli svijet, ali nikad Hrvatsku.
- Prvi sam put ovdje u Hrvatskoj i jako sam zainteresiran. Mala ste zemlja, ali imate dosta znanja, dobri ste tehničari u svim sportovima. Imate veliku povijest, od nogometa, košarke... Osobno imam dosta prijatelja Hrvata, ne samo teniskih. Od Ančića, Ljubičića, Prpića, Mate Pavića, Dodiga, Čilića i mog omiljenog zbog njegove velike priče, Gorana Ivaniševića.
Baš je protiv Gorana počela njegova Grand Slam priča koja je stala na 18 naslova (8 u muškoj konkurenciji, 10 u mješovitoj i u obje barem jedan na svakom Grand Slamu) i tu će, bez obzira što planira zaokružiti brojku nastupa na najvećim turnirima na 100, a sad je na 97, i ostati. Godine 1999. u finalu Roland Garrosa sa svojim najdugovječnijim partnerom Maheshom Bhupatijem, s kojim drži rekord po broju uzastopnih pobjeda u Davis Cupu (24), pobijedio je Gorana i Jeffa Taranga.
- Jednostavno morate imati strasti za ono što radite, voljeti to. Meni je dovoljno da obučem kratku majicu i hlačice i izađem na teren. Inspiriraju me najveći stadioni na svijetu. Znate, ja sam iz malog grada Kolkate (da malog s više stanovnika od Hrvatske, mislimo u sebi) i san mi je bio da obiđem svijet i na taj se način educiram. Tenis je globalan sport i mogu biti ponosan na karijeru koju sam imao.
U kojoj se još ističe olimpijska bronca iz Atlante 1996. godine (ali u singlu, u parovima nema medalju(!)), dok su mu Hrvati stali dvaput na žulj. I dan-danas pamti se onaj čudesan ponoćni triler u Ateni prije 16 godina kada su Ančić i Ljubičić sa 16-14 u trećem setu uzeli broncu njemu i Bhupatiju.
- Sjećam se, naravno, tog meča, i onog Ančićevog voleja na meč-lopti. Ali i u Barceloni 1992. kada su Krishnana i mene kao 19-godišnjaka pobijedili Ivanišević i Prpić.
- Kada je ovaj novinar proslavio prvi rođendan - htjeli smo mu dočarati koliko je prošlo.
- Zaista, ha, ha, ha.
Tu nas je nakratko napustio uz umirujuće objašnjenje da će se odmah vratiti čim odradi neodgodivo fotografiranje. Naravno da se vratio, toliko brzo da je vaš novinar skoro i požalio što je nakratko napustio mjesto razgovora da mu ne bude predosadno, ali Paes nas je tražio i našao pogledom.
Pa nastavismo.
- Sjećam se puno mečeva protiv Hrvata, ali ova su dva najupečatljivija. Nekoliko mjeseci prije Atene još sam bio u bolnici, pa sam blagoslovljen što sam uopće i mogao nastupiti tamo. Sada ciljam Tokio.
Bile bi mu to osme olimpijske igre, a i sa sedam je već rekorder. No da se vratimo na bolničko vrijeme. Tek što je 2003. godine osvojio Wimbledon s Martinom Navratilovom liječnici su mi dijagnosticirali tumor na mozgu. Međutim, nije to bio tumor, već virusna infekcija koja je zahvatila središnji živčani sustav.
To je samo jedna od crtica u njegovom životopisu čiji je početak valjda naredio da mora biti zanimljiv. Leander je, naime, začet tijekom terorističkog napada na Ollimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine i otmice izraelskih sportaša.
- Moj je otac igrao hokej na travi i tada je osvojio olimpijsku broncu. Majka je, pak, bila košarkaška reprezentativka.
A maleni Leander prije nego je postao jedan od najvećih tenisača u parovima ikada - nogometaš. U mlađim kategorijama bio je i reprezentativac, ali i...
- Htio me dovesti nizozemski PSV, pa odatle i moja ljubav prema nizozemskih nogometašima. Johann Cruijff moj je sportski uzor, od njega sam naučio filozofiju sporta. Marco van Basten također. Nogomet je bio moj glavni sport i još je uvijek, ali zbog velikih nogu nisam mogao dalje.
Dobro da nije... Ako pratite nogomet, onda sigurno znate da je Hrvatska viceprvak svijeta.
- Da, kako ne. Gledao sam.
A znate li igrače?
- Po imenima baš i ne, ali znam za stil. Imate jaku obranu, svi ste snažni, zapravo svi su Hrvati i zato vas volim.
Kao da nam je htio uzvratiti na komplimentima, ali danas je red da Hrvati uzvrate njemu za 1995. godinu. Tada je, u New Delhiju, predvodio Indiju do pobjede 3-2 u dosad jedinom susretu protiv Hrvatske. Nekoliko godina ranije dobio je i Samprasa i Federera iako je najviše rangiran bio na 73. mjestu. A onda je kao 123. igrač na svijetu Gorana Ivaniševiča koji je bio sedmi. A igralo se na travi. Legenda kaže da je nakon pet i pol sati u nemogućim uvjetima s terena izašao bez kapi znoja.
- Igrao sam s Navratilovom kada smo osvojili Wimbledon 2003., tada je ona imala 46 kao ja sad. Ona je jedna od najvećih svih vremena, od nje sam naučio kako se pravilno trenira, prihvatio životni stil, prehranu, rehabilitaciju...
I bila je jedna od njegovih 160 partner(ic)a kroz karijeru. Stošezdeset! I samo jedan Hrvat (odgovor ispod videa). Naš naklon.
POGLEDAJTE VIDEO:
Antonio Šančić.