U Rijeci je u noći na nedjelju u 76. godini preminuo Luciano Sušanj, najveći hrvatski atletičar svih vremena, čiji rekord na 800 metara ni danas, gotovo pola stoljeća kasnije, nitko nije nadmašio! Tada je, u rujnu 1974. godine, osvojio naslov europskog prvaka rezultatom 1:44.07.
- Da treninge pionira Rijeke nisu preselili s Kantride, vjerujem da bih napravio solidnu nogometnu karijeru. U moje vrijeme sportom su se djeca počinjala baviti jako kasno. Tako sam ja počeo trenirati nogomet s 12 godina. Kuća mi je bila 200 metara od stadiona na Kantridi. Kasnije, kada su omladinski pogon Rijeke preselili na drugu, dalju lokaciju, odustao sam od nogometa. Igrao sam u generaciji s Ivanom Kocijančićem i Vinkom Srokom, koji su kasnije igrali za jugoslavensku reprezentaciju - ispričao je Sušanj za Večernji list 2020. godine.
Atletiku je počeo trenirati sa 16 godina.
- Na Kantridi je bio i Atletski klub Kvarner pa me Miljenko Rak nagovorio da se upišem te sam s njim počeo trenirati skok u dalj. Nisam bio tako loš, ali ni jako dobar u dalju pa sam se prebacio na trkačke discipline. U početku mi je najjača disciplina bila 400 metara. Prvu veliku medalju osvojio sam 1973. godine kada sam u Rotterdamu postao europski dvoranski prvak na 400 metara.
I to iz kakvih uvjeta!
- Trenirao sam samo triput tjedno. Nismo imali ni svlačionicu, a kamoli tuševe. Kada bi bilo lijepo vrijeme, poslije treninga okupali bismo se u moru, a za lošeg vremena tek kad bismo došli doma. Kasnije su nam nogometaši ustupili jednu svoju svlačionicu. Novca u atletici nije bilo pa sam u jednom trenutku morao prekinuti jer sam se morao zaposliti. Iz radničke sam obitelji i u kući nije bilo novca. Tako sam se kao mladić zaposlio u analitičkoj službi jedne tvrtke. Kada je neki novac počeo pristizati u sport i kada je Rijeka dobila dvoranu Mladost i pravu atletsku stazu, stvoreni su malo bolji uvjeti pa sam se vratio.
Bio je i na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.
- Bio sam član štafete 4x400 metara, ali sam se ozlijedio na treningu tako da nisam nastupio. Kad se dogodio masakr izraelskih sportaša u olimpijskom selu, bio sam u selu, ali je naš paviljon bio dosta udaljen od mjesta tragedije. Čuli su se pucnji, a što se događa saznao sam tek gledajući TV. Znam da su svi bili uplašeni, pogotovo kada su iznad sela letjeli helikopteri i počeli se spuštati specijalci.
Početkom 1974. drugi put zaredom postao je europski dvoranski prvak, ali taj put na 800 metara. Očekivala se i olimpijska medalja 1976. u Montrealu.
- Bio sam šesti. Možda bih i osvojio medalju da na Igre nisam došao izravno iz vojske. Pisao sam molbu Generalštabu JNA da me privremeno oslobodi služenja vojske, barem dok Olimpijske igre ne prođu, ali nisu imali razumijevanja. Ne kažem da u vojsci nisam imao uvjete za treninge, ali to ipak nije bilo to. Bio sam u vojsci u Puli i, koliko se sjećam, bio sam u to vrijeme jedini ozbiljan sportaš u vojarni.
Po čemu pamtite Igre u Montrealu?
- Po gimnastičarki Nadiji Comaneci. Svi su pričali o tom čudu od djeteta. Imala je 14 godina i sjećam se da sam je viđao u olimpijskom selu s plišanim medvjedićem u ruci. Naravno, nitko joj nije mogao prići jer je imala jako osiguranje - rekao je Sušanj, koji se nakon tih Igara i oprostio od atletike.
- Bio sam blizu 30. i morao sam se ponovno zaposliti kako bih uzdržavao obitelj, suprugu i dvojicu sinova.
Bio je predsjednik Hrvatskog atletskog saveza od 2000. do 2014. godine.