Kako nahraniti 7 milijardi usta, proizvesti kvalitetnu i zdravu hranu koja je uzgojena u krugu od nekoliko kilometara od stola na kojem je servirana? 

Kao rješenje sve češće spominje se urban farming, odnosno urbano vrtlarenje u kojem se za uzgoj hrane koriste krovovi, terase i zelene površine u urbanim zonama. 

Lokalni uzgoj smanjuje “kilometražu” hrane koju jedemo, što znači da ona ne mora putovati danima do supermarketa i zoriti putem u transportnom kontejneru. U idealnim uvjetima, namirnice bismo trebali konzumirati unutar nekoliko sati od branja jer njihova kvaliteta drastično opada čak i ako je ispravno skladištena na optimalnoj temperaturi i vlažnosti. Zelena salata, primjerice, izgubi 46% hranjivih vrijednosti unutar 7 dana od branja. Unutar 8 dana u hladnjaku špinat izgubi 22% luteina i 18% beta karotena. 

No, u gusto naseljenim gradovima SAD-a, Indije i Kine gotovo je nemoguće naći slobodan komad zemlje koji nije zagađen i može se koristiti za uzgoj hrane. Stanovništvo u potpunosti ovisi o ponudi hrane u supermarketima, a čija je kvaliteta upitna. 

Urban farming - odgovor na prenaseljenost gradova

Urbane farme logičan su odgovor na čovjekovu potrebu da bude u kontaktu s prirodom i hrani se namirnicama čije mu je porijeklo poznato. Umjesto da tehnologiju suprotstavimo prirodi, možemo je koristiti za poboljšanje kvalitete života i smanjenje čovjekovog negativnog utjecaja na okoliš. Tu simbiozu tehnologije i prirode u arhitekturi i urbanom planiranju prezentirao je arhitekt Steven Beckers, glavni predavač na nedavnoj konferenciji “Živjeti zeleno uz nove tehnologije” u organizaciji Večernjeg lista i Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju. Na aktualnim projektima koji su vezani uz akvaponski uzgoj riba na krovovima komercijalnih zgrada u Briselu i Berlinu, primijenio je princip cirkularne ekonomije, odnosno kružni proces u kojemu nema otpada jer je sve sirovina namijenjena za ponovnu upotrebu u tehničkom ili biološkom smislu. Tako se CO2, pročišćena otpadna voda i toplina koju emitiraju korisnici stambene ili poslovne zgrade može iskoristiti za uzgoj biljaka u stakleniku na krovu te zgrade. Zrak obogaćen kisikom vraća se u zgradu, a uzgojene biljke mogu zadovoljiti dio prehrambenih potreba korisnika zgrade.

Beckers tvrdi da je Hrvatska u prednosti pred drugim razvijenijim zemljama radi povoljne klime i dovoljno poljoprivrednih površina za uzgoj hrane čak i unutar urbanih zona. Ipak, uzgoj hrane u staklenicima na krovovima zgrada ipak zahtijeva zadovoljenje određenih uvjeta. Osnovni uvjeti za industrijsku proizvodnju, odnosno njezinu isplativost, su: ravan krov minimalne veličine 2.000 četvornih metara koji može podnijeti opterećenje od 500 kg po četvornom metru i neki izvori zgrade koji se mogu iskoristiti, primjerice, toplina, voda, CO2. 

Možemo se složiti da su staklenici na ravnim krovovima urbanih zgrada odlična alternativa uvoznom povrću i učinkovito rješenje za ozelenjavanje gradova kao i smanjenje efekta toplinskog otoka. No, prije nego što budemo prisiljeni obrađivati poljoprivredne površine na krovovima, „ekološkije“ je da iskoristimo one u ruralnim dijelovima Hrvatske.

Ekološki osviještene teme pratite na Green Livingu.