Andrea Ivančević, ljepotica na tartanu: Najbrža sam Hrvatica

Tri godine uopće se nije bavila atletikom, dvije je izgubila zbog fakulteta, a treću zbog operacije. No s 30 godina Andrea Ivančević vratila se u velikom stilu. Na dvoranskom EP-u u Pragu dvaput je srušila hrvatski rekord na 60 metara s preponama i učinila nešto što u hrvatskoj atletici nije viđeno već 13 godina.

Od Branka Zorka 2002. Hrvatska nije imala predstavnika u finalu trkačke discipline na DEP-u. Ivančević se sedmim mjestom u Pragu tako upisala u povijest hrvatskog sporta.

- Puno mi to znači, užasno sam sretna i ponosna - javila se Andrea iz hotela u Češkoj, još iscrpljena od triju utrka dan ranije. U kvalifikacijama i u polufinalu srušila je hrvatski rekord (8,02, pa 7,97), a u finalu je opet trčala 8,02.

- Bilo je izuzetno naporno, teško je izdržati tri utrke takvog intenziteta u jednom danu, ni sama ne znam kako sam skupila snage. Ne sjećam se da su se ikad u istom danu trčale sve tri utrke, obično se protegnu na dva dana, pa imaš vremena za regenerirati se, posložiti u glavi...

Prošlog je tjedna oborila nacionalni rekord i na običnih 60 metara, ali u Pragu nije trčala u toj disciplini.

- Ne znam koliko bi imalo smisla, bila sam emocionalno potpuno ispražnjena - kaže Andrea.

A nije bila daleko od potpunog odustajanja od atletike.

- Prvu sam pauzu imala 2009. i 2010. kad je moj trener Dejan Vojnović iz atletike otišao u tenis, onda sam se više posvetila fakultetu, a kad sam se vratila, zaredale su se ozljede. Morala sam na operaciju ciste na stražnjem dijelu koljena, a oporavak se oduljio na devet mjeseci - prisjetila se Andrea.

Sad surađuje s trenerom Igorom Čordašem, a osim njega, uz nju je u Pragu i dečko Rok.

- Velika mi je potpora, ali tako i treba biti - nasmijala se 30-godišnja Zagrepčanka koja se, nakon desetljeća u gimnastici, na atletiku prebacila kao 15-godišnjakinja.

- Svidjelo mi se raditi kod Miljenka Raka, koji je procijenio da bi mi najviše odgovarale prepone. Jednog dana stavio ih je pred mene i bez ikakvih instrukcija rekao da trčim. Dobro sam to odradila - rekla je Andrea, koja ima velikih problema s uvjetima za trening.

- U Hrvatskoj ne postoji kružna dvorana, najbliža je u Budimpešti, ali ni tamo nema smisla ići na pripreme na manje od mjesec dana, a to košta. U Zagrebu imamo stazu pod balonom, ali u njoj je jako hladno, zbog čega se možeš ozlijediti ili razboljeti - kaže.

Na Kineziološkom fakultetu ostao joj je još samo diplomski rad, a zatim želi postaviti normu za Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre.

- Norma na 100 metara s preponama je 13,00. Moj je rekord 13,26, ali još iz 2008., nakon toga nisam ni trčala na otvorenom i lani sam bila ozlijeđena - objasnila je Ivančević.

Olimpijske igre su joj san i motivacija. Novac sigurno nije.

- Primam stipendiju Grada Zagreba, nešto zaradim na mitinzima, to je to. Poslije karijere željela bih ostati u sportu, možda raditi s kikićima u nekom sportskom vrtiću. Svoju djecu još ne planiram. Ima cura koje se vrate atletici još bolje nakon što rode, poput visašice Ane Čičerove, ali ja ću ipak pričekati kraj karijere.

Uvjeti za atletiku katastrofalni su

U Zagrebu imamo samo dvoranicu pod balonom, koja je još OK za sprint, dalj ili vis, ali za trkače na 400 metara i više uvjeti u njoj su katastrofa, kaže Andrea Ivančević.

Nisam željela ići u manekenke

Laska mi to što me svrstavaju među najljepše sportašice. Brinem se o izgledu, ali želim da me ljudi znaju po sportu. Da sam se htjela isticati po ljepoti, bavila bih se manekenstvom.