S mog prsta još ne bliješti prsten čiji bi sjaj zadovoljio rodbinska očekivanja, a to što ne pokazujem ni pretjerane afinitete za uzornu domaćicu, ne ide mi u prilog. Dovraga.
Gospodin Savršeni. Tko još vjeruje u postojanje ovog mitskog bića osim, dakako, nas žena? I kome se još može servirati savršenstvo kao poželjno osim, očito, nama ženama?
Nedavno sam se našla u situaciji u kojoj sam sjedila tik do osobe koja je nekoć ostavila tragove na mojim klijetkama. Prošlo je više od desetljeća od našeg posljednjeg susreta...
Majko jedina, reći „hvala ti“ malo je. Bila si čamac u mojim olujama, spasonosna vesla u teškim danima. Bila si. I još si. Još uvijek si moj pojas za spašavanje od ovoga svijeta nemira.
Poluzatvorenih očiju i s pritiskom u grudima, dozvolila sam si, sad već ritualnih, nekoliko minuta nerazumnog sažalijevanja. Bilo je vrijeme za skupljanje svih atoma preostale snage.
Ona ima divan osmijeh, jedan od onih u kojem se lako možete izgubiti. Mlada je, prelijepa, uspješna u svom poslu, financijski neovisna.
Smatram osobitom privilegijom sudjelovati u razgovorima s ljudima koji su na neki način prošli osobni “pakao” i unatoč svim nesretnim okolnostima koje su ih zadesile, pronašli neotkrivenu snagu u sebi.
Sjećate li se dana u kojem ste se promijenili? Sjećate li se tog pogubnog trenutka u kojem ste odlučili navući štit na vašu dušu i zaboraviti se? Da li ste zapamtili dan kada ste postali sve što niste?
Ona leži u bolnici. Eno je tamo, na trećem katu, leži na postelji srušenih snova, pogledom uprtim u prozor na čijim stijenkama kiša i jutros neumoljivo ispisuje sudbinu. Nije joj ni 28, a njeno mlado tijelo boluje od bolesti na čiji spomen svjetovi se ruše.
Zatvorila je vrata za sobom i okrenula se uplakana. Stisnulo mi se srce od pogleda na nju. Njene suzne oči vrištale su od boli koja je svoju prašinu bacala u moje.
Sindrom neadekvatnosti-bolest modernog doba. Koliko puta ste naletjeli na neki članak u kojem vam se sugerira da biste trebali nešto učiniti ili promijeniti na sebi kako biste se svidjeli nekome?
Te smo godine, na preranom povratku u Zagreb, prkosno zapečatile naš dogovor da ćemo opet doći i to smo, začudo, i učinile. Ovog puta uspjele smo izaći na ulice grada. Kakav osjećaj.
Bio je to jedan od onih beskrajno dugih dana. Ušla sam u ambulantu potajno se nadajući da će uskoro završiti i da će red pred ordinacijom, s obzirom na skorašnji kraj radnog vremena, biti nešto kraći.
Iskoristi svoj Oranž