Kakav dan, a ja? Ja ga se i ne sjećam.

Neki su dani predodređeni za slavlja i ples, a na neke bi, umjesto pjesme, trebale svirati sirene. Nebo bi moralo plakati, svi alarmi bi se trebali oglasiti, crvene lampice gorjeti upozoravajući na opasnost, najveću od svih. Opasnost da se gubimo. Ali lampice ne gore. Sirene ne sviraju.

Poput spretnog lopova, u nama se nastani novi stanar, donosi svoje kofere pune svijeta, a malo nas. Preuređuje svoju novu nastambu u nikad ostvareni dom. Plaća najam valutom koja se ne da mijenjati za istinu koju ćemo, naposljetku, skupo platiti. Novi stanar pomno farba zidove nekim novim, tuđim bojama, zatvara ladice prošlosti, jer, čini se, više voli regale. Da u njih stavi odličja obmane - sve svoje diplome i satove koji vrijeme zaustaviti neće. Vrijeme u kojem odlučili smo zaboraviti se.

Tog jutra otvorila sam oči i vođena nekim čudnim porivom, uputila se prema ormaru gdje se nalaze albumi iz mog djetinjstva. Nisam to radila dotada. Nisam ništa otvarala. Nikakve ladice, nikakve pretince. Pomisao da u nekom od njih spava moja Pandorina kutija, užasavala me dovoljno da me uvijek drži podalje. Od mene same.

Ugledala sam ju i prestala disati. Moje srce je prestalo kucati. Oči su se zatvorile od tuge. Prodorna, jaka, nije ostavljala prostora za ništa drugo. Toliko sveobuhvatna da ni jedan atom sreće nije uspio naći svoj put kroz bravu istine. Tuga. Spustila je sidro u svaku moju stanicu kako bi me opomenula. Kako bi me podsjetila da moja mala djevojčica još diše. Možda je ne čujem, ali diše. Možda je se ne želim sjetiti, ali tu je. Možda je malena, ali je dovoljno velika . Tu je. Čuči i čeka da se probudim. Da je prepoznam, da je ponovo zavolim.

Probudio se vulkan sjećanja i poput lave izlile su se emocije niz sve moje stanice. Svaka nova uspomena, naplatila je svoj povratak gorkim suzama.

Ta je djevojčica na svoje dvije male nogice vjerno vukla svoje snove svuda sa sobom. Poput vjernog prijatelja, uvijek je pronalazila mjesta za njih. U džepovima punim ljubavi i sreće. Širila je osmijeh tako često, tako iskreno, Bože kako sam to zaboravila?

Njezin je osmijeh pozdravljao život, slavio ljubav, dočekivao sve ljude bez računica, bez predrasuda. To malo klupko sreće kotrljalo se stazom svojih snova u kojima je sve bilo moguće.

Kako sam mogla zaboraviti na nju? Kako sam se mogla zaboraviti?

Tog dana sirene su zaboravile svirati. Nebo je zaboravilo zaplakati. Lampice su pregorjele. Pregorjelo je puno više od njih, znam. No, jedan susret s njom bio je dovoljan da poželim srušiti sve novo, sve tuđe i odlučim ponovo zidati dom za nju, moju malenu djevojčicu. Ciglu po ciglu, dan za danom. Sve dok se ne vrati.

Gradit ću dom po mjeri njenog malog srca sve dok se u njega zauvijek ne preseli. Nastavit ću otvarati pretince naše prošlosti, prkoseći strahovima, inateći se granicama velikih, baš poput nje.

Nastavit ću boriti se za njezine male snove jer su ljepši od mojih. Neću odustati sve dok ih ne prepozna, sve dok se ne prepozna u meni.

Čuvajte djevojčicu u sebi. Dopustite joj da vas podsjeti koliko ste posebni, koliko ste voljeni i koliko sami možete ljubiti. Dopustite joj da vas zagrli i da vam tiho šapne ono što ste zaboravili - kako voljeti, kako živjeti, kako sanjati. Kako? Kao dijete. Odvažno, pomalo naivno, otvorenog srca punog ljubavi i sreće koja ne traži svoje razloge.

Čuvajte djevojčicu u sebi. I kada mislite da spava, ona je budna. Čuči i promatra vas očima kojima vas nitko nikada neće gledati. Nitko nikada. Očima punim vjere. Očima punim ljubavi. Očima punim nade. Očima punim Vas.

Nemojte ju razočarati.

O autorici:

"Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Osim na Facebooku, možete me pronaći i u mom malom kutku, na mojoj web stranici."