Prije nekoliko mjeseci me tada još trudna prijateljica pitala je li istina da na porodiljnom totalno poglupiš? Naravno da nije istina, ispalila sam iz topa, a onda ipak malo razmislila. Mislim, tehnički gledano, ne možeš poglupiti tek tako, ali u praksi ti se fokus s nekih prebaci na druge stvari. Nekome tko nije u priči pelena, (ne)spavanja, bebine probave, bljuckanja i prvih kašica sve žene koje o tome pričaju mogu zazvučati u najmanju ruku dosadno. Međutim, činjenica je da beba postaje centar majčinog svijeta i da se gubi fokus sa svih drugih stvari.
'Jel' se fino odmaraš na porodiljnom?'
Neki dan me ta ista prijateljica, sada mama, nazvala i rekla: Daj piši o tome kako je na porodiljnom teško. Izludit ću ako me još netko pita odmaram li se. Pa nikada mi nije bilo teže nego sada...I taj njen vapaj me vratio nekoliko mjeseci unatrag.
Prvi dan na poslu nakon porodiljnog. Veselila sam se poslu kao nekad maturalcu. Da se razumijemo, bilo mi se užasno teško odvojiti od bebe i jedva sam čekala vratiti se kući, ali sam se veselila povratku u 'normalan' život. Cijeli sam tjedan uzbuđeno maštala o jutarnjoj kavi kraj redakcije i novinama koje ću konačno u miru pročitati bez da me moj mali princ povlači za ruku, pa onda malim trač partijama s 'normalnim' ženama, a ne mamama, pričama koje se ne tiču ni dojenja, ni spavanja ni ičeg sličnog. Odmah na ulazu u firmu srela sam nekoliko muškaraca. I svi su me svi redom ispitivali: Jesam li se odmorila?
Halo?! Mjesecima nisam na miru jela, popila kavu, otišla na wc, samo malo je falilo da se ne počnem tuširati s djetetom u rukama, nisam izašla u kino, na piće, s mužem pričam samo o probavi i jelovniku našeg djeteta
Halo?! Mjesecima nisam na miru jela, popila kavu, otišla na wc, samo malo je falilo da se ne počnem tuširati s djetetom u rukama, nisam izašla u kino, na piće, s mužem pričam samo o probavi i jelovniku našeg djeteta...A da ne pričam o fizičkom umoru.
Vozila sam po makadamskim ulicama samo da se smiri
Moj je nespavajući sin bio na miru jedino kada bih ga energično vozila u kolicima po makadamskom putu pa ako sam htjela odmoriti uši, nije bilo druge nego vozati ga po svim neasfaltiranim uličicama Novog Zagreba (DA! Još uvijek ih ima!). Onda bi se on nakon nekog vremena zadovoljno rastegnuo i zijevnuo što bi značilo da ga sad smijem nositi. I hodati, ili recimo plesati s njim u rukama.
Od tih naših akcija otpadale su mi noge, a onda i ruke. Jela sam usput drmajući kolica, ni sama ne znam koliko puta sam čak i trpila činjenicu da moram na wc samo da se ne probudi, a nebrojeno puta bi te naše epizode završile tako što bi on spavao na mom ramenu, a drugom bi rukom gurala kolica. Odmorila? Moš mislit. Još u trudnoći sam maštala kako ću na porodiljnom ispijati beskrajne kave na Jarunu, kako ću uživati u dva mjeseca mora. Stvarnost je bila drugačija. Do Jaruna nismo nikad stigli jer se moj sin užasavao vožnje u autu, a uživancija na moru je bila pravi pakao jer bi on umirao od suza čim bi ugledao morsku vodu pa smo mi svo vrijeme proveli kod kuće topeći se na ugodnih plus 35.
Na HTV-u je išla Dolina sunca. Niti jedna druga pjesma nije tako lijepo uspavljivala mog sina kao uvodna špica te serije
Poglupjela? Da možda i to. U vrijeme mog porodiljnog na HTV-u je išla Dolina sunca. Niti jedna druga pjesma nije tako lijepo uspavljivala mog sina kao uvodna špica te serije. On bi klonuo, a ja bi ostala blejati u Roberta Kurbašu i ekipu. Spavao bi taman 45 minuta koliko je trajala ta sapunica. Na vijesti u 10 više nisam mogla ni pomisliti jer bi tada krenuo dnevni program mog sinčića. No ni to nije sve. Osim što si umoran i tupav još ti se na porodiljnom ozbiljno izmijeni i rječnik.
Počela sam koristiti umanjenice
Ja nikad nisam osobito birala riječi, dosta i psujem, a svi ljudi koji mi se obraćaju sa maco, mišu i dušo me ozbiljno živciraju. Od umanjenica bih si pak počupala svu kosu na glavi. I onda sam nekako odjednom shvatila da sve to što sam iskonski prezirala odjednom i sama činim. Kada sam prvi put dočekala muža na vratima s rečenicom - Mužiću, skuhala sam ti fini ručkić, hoćeš li papati - mislim da je pomislio da sam potpuno šenula. U pekari sam tražila kruščić, pila sam kavicu i jela bananicu. Ali to je jednostavno postalo tako. Kako bi se obraćala bebici tako sam se počela obraćati svima. Ok, sad sam se vratila u prvo 'isfrustrirano' agregatno stanje. Sinčiću u umanjenicama, ostalima - po zasluzi.
Sva sreća u toj priči oko porodiljnog je da brzo prolazi. Ipak, postoji i nešto što mi je rekao jedan znanac, otac troje djece koji je i sam iskusio čar porodiljnog, a koji mi je svojedobno dok sam kukala kako mi je teško biti na porodiljnom rekao: Znam da je teško. I super se vratiti na posao nakon nekog vremena, ali taj period s djetetom je jedini period u cijelom vašem životu koji je uistinu vaš. Onda krene sistem - vrtić, bake, škola, izlasci i nikada više roditelj nije posvećen svom djetetu niti dijete njemu kao te prve godine. Bolno istinito. Koliko god je teško biti s djetetom doma i proživljavati te početničke muke puno je gore i tužnije ne moći zbog gužve na poslu doći kući na vrijeme i uživati u nekoj novoj riječi, prvim koracima ili uspavati svoje čedo.
