Zašto trčiš, pitanje je koje mi posljednjih deset mjeseci postavlja svatko tko zna za moju novu ljubav. I da, zašto trčim. Stvar je zapravo jednostavna. Trčim jer uživam
Zašto trčiš, pitanje je koje mi posljednjih deset mjeseci postavlja svatko tko zna za moju novu ljubav. I da, zašto trčim. Stvar je zapravo jednostavna. Trčim jer uživam. Jer se svakim novim kilometrom osjećam kao da sam osvojila najnedostupnije vrhove svijeta. Trčim jer kad udišem i izdišem svježi zrak osjećam kao da čistim tijelo. Jer mi je sa svakim pretrčanim metrom um bistriji, a mozak kao da se posloži u savršeni Tetris. Svaki problem nađe svoje rješenje, svaka unutarnja boljka nestaje, a poslože se samo one neke dobre kockice koje me drže danima nakon trčanja. Trčim i zato što sam postala ovisnica. Da, prava ovisnica o tom osjećaju sreće koji iz mene, kao i iz mnogih trkača, uistinu zrače. E sad vratimo se malo unatrag na pitanje zašto trčim.
Prava je istina da sam dugo mislila da je to najgluplji sport na svijetu. Posebno to dugoprugaško trčanje kakvo sad i sama prakticiram. Tko normalan može trčati sat i pol u komadu i misliti da je to super. U osnovnoj školi trčanje sam rješavala markiranjem. U srednjoj nismo imali igralište. Na faksu sam dotrčala samo po potpis. Dakle, ja sam iskreno mislila da trče oni neki meni nepoznati i drugi ljudi. Recimo, Kenijci. Ili Etiopljani.
I onda sam prije četiri godine nakon prvog poroda zaključila da sam debela i da moram nešto raditi. Aerobici i teretane su mi bili još gluplji.
Dakle, toga dana bilo je ugodnih 25 stupnjeva i ja sam obukla sve pamučno i sportsko, skinula glazbu, skinula aplikaciju za trčanje i krenula put nasipa. Sve se činilo idealno, ali...
Ugodnih 25 stupnjeva je za trčanje zapravo pakao, a kilometar, dva na prvom trčanju su nedostižna misija
Sparkirala sam auto i shvatila da u ruci držim ključ od auta i mobitel, a na mojoj super sportskoj trenirci nema džepova. Ok, nema veze, ja idem. Držat ću to sve u rukama. Šta sad za tih kilometar, dva, nema veze. Upalila sam sve, muzika je ugodno zatulila, lagani Nick Cave koji mi je probijao mozak već nakon prvog takta potpuno je krivi izbor za trčanje, ključ od auta koji sam držala u drugoj ruci me opako živcirao. Znoj mi se cijedio niz pamučnu majicu, a grudi, iako skromne, iritantno su poskakivale u nekom nesportskom čipkastom grudnjaku. Ugodnih 25 stupnjeva je za trčanje zapravo pakao, a kilometar, dva na prvom trčanju su nedostižna misija. Zaključak, umrla sam nakon točno 250 metara za koje sam bila uvjerena da su barem kilometar. No aplikacija na mobitelu je pokazivala izdajničkih 250 metara i ni milimetar više, a ja sam lipsala kao konj na samrti, znoj mi se cijedio, prašina lijepila za lice... Jedva sam dopuzala do automobila.
Muskulfiber me na tu avanturu podsjećao još dva dana, a najtragičnije od sve bilo je što su me najviše od svega boljele ruke. Valjda od grčevitog držanja mobitela u rukama.
U tjednima nakon toga uspijevala sam otrčati od mosta do mosta ili za one koji ne trče po Zagrebu oko 1,7 kilometara. Onda je došao godišnji, pa tko trči na godišnjem pa jesen i dvije-tri kapi kiše. Pa tko trči kad pada kiša...
Sljedeće proljeće odlučila sam opet početi trčati. Ali nisam. I proljeće nakon toga sam odlučila. I nešto čak i jesam trčkarala po nasipu, stigla i do četiri kilometra uz 202 pauze, pronašla muziku koja me ne nervira, kupila sportski grudnjak, ali opet je došlo to ljeto i ja sam odustala.
Svaka druga šuša buša trči
I onda ta prošla godina. I ja sjedim doma s 35 godina u tijelu. I razmišljam kako stvarno ne stignem ići na aerobik ili zumbu jer imam dvoje male djece i kako me muči ti neki rasporedi, i suludi posao...i kako bi stvarno, ali baš stvarno trebala početi vježbati...Istovremeno mi se činilo da svaka druga šuša u gradu trči. Viđala sam te ljude kao zombije na semaforima, pustopoljinama, Bundeku, po gradu...Znate ono kada vam se čini da baš svi odjednom trče.
I odlučim ja tamo negdje poslije lanjskog Uskrsa da bi sad stvarno trebala i ja. Pa ću početi sutra. Ili od prvog. Ili od ponedjeljka. I onda kao grom iz vedra neba sretnem svoju...hm...poznanicu. Koja mi je oduvijek išla na živce. I koja trči. I koja je u tom trenu izgledala bolje nego ikad. S tim nekim fantastičnim sjajem u očima, utegnuta kao nikad i osmijehom koji je bio iskreno sretan. I ispriča ona meni kako ide na te neke utrke i trči i kako joj je to baš sve ono super, super....I mislim si ja kako – ona trči. Hej, ona trči, a imala je 20 kila viška i ja sam bila uvjerena da ne zna ni šta su to tenisice. I sutradan odlučim da je to – to i da ću i ja, majke mi mile, otrčati bar tri kilometra ili ću se samozapalit. Jer ako ONA trči, a radi šest poslova i isto mora biti žena, majka, zaposlenica...mogu i ja.
I dođe to sutra, a bio je Praznik rada i ja uprtim svoj ruksakić i tenisice koje sam kupila sedam godina ranije za neki neuspješni aerobik i dođem na nasip, a tamo je bilo oko milijun i pol ljudi koji su na neradni sunčani dan okupirali sva parkirna mjesta. Ali ne...nema odustajanja. Ja idem trčati.
I fakat otrčala ja tri kilometra sasvim solidno. Ono nisam ni prejako umirala. Sportski grudnjak, torbica za mob, prava muzika...I za tri dana opet, i za dva opet. Mjesec dana kasnije otrčala sam svoju prvu 5-kilometarsku utrku. Sreća prevelika. Kao da sam u najmanju ruku osvojila zlato na Olimpijskim igrama...Zašto dakle trčim?
Pobjeđujem sebe svakim metrom
Zato jer sa svakim metrom pobjeđujem sebe i ono 'ja to ne mogu' u sebi. I kada pretrčim 5, 10 ili 15 kilometara shvaćam da nema toga što ja ne mogu. Kada izađem van na minus 5 i po kiši i mislim 'e ovo stvarno nema šanse', ali se nekako natjeram, ja kao da sam pobijedila sve svoje demone. Kao da sam pobijedila sve one prepreke koje nam drugi i život tako često bacaju pod noge.
Mnogo puta sam trčala i posustajala. Nekad i šetala, ali nikad padala. Eto, točno je tako i u životu. Ideš naprijed, penješ se i kad pomisliš da si na vrhu...posrneš, pa sve ispočetka. Ali s trčanjem je super jer je svaki kilometar pobjeda, svaka ubrzana sekunda je pobjeda, svaki izlazak na trčanje po kiši je pobjeda. I tu nije bitno jesi li pobijedio onog nekog drugog trkača već to da si pobijedio svog najgoreg neprijatelja – sebe i ono 'ja to ne mogu'. Jer ako možeš otrčati 5, 10 ili 15 kilometara pa šta onda ne možeš...
