Je li dobra majka uvijek posve dobra ili bi trebala biti stroža?

Nedavno sam počela čitati knjigu "Majka uspjeha" i iako je još nisam završila definitivno sam si počela postavljati niz pitanja o tome koliko dobro ili loše odgajam svoje dijete i kamo bi mene i njega to naposljetku moglo odvesti. Za one koji knjigu nisu čitali radi se o tome da autorica opisuje prednosti odgoja djece na tzv. tradicionalni kineski način iako i sama tvrdi da postoje mnoge kineske majke koje tako ne odgajaju djecu. 

Njena teza je da su Kinezi obrazovaniji i napredniji upravo kao posljedica čvrstog odgoja u kojem se njeguje stav da ocjena manja od pet nije dopuštena, da dijete mora slobodno vrijeme trošiti na usvajanje novih znanja, da ne smiju gubiti vrijeme na računalne igre, televiziju...S druge strane tzv. zapadnjačka majka se opisuje kao prototip roditelja kojem je važnija sreća djeteta od formalnog obrazovanja. Zapadnjački roditelj, kaže, više inzistira na učenju kroz igru i sport dok nametanje akademskog obrazovanja čak smatraju lošim. 

Sama autorica objašnjava da se izraz "kineska majka" može pripisati mnogim roditeljima, bez obzira na spol, bilo gdje u svijetu. Recimo ja sam sada sigurna da je moja majka Kineskinja kao i mnoge druge tradicionalne hrvatske majke. Primjerice, Amy Chua objašnjava kako svojim kćerima nije nikad dopuštala da prespavaju kod prijateljica, a bome nije ni meni moja iako je rođena tisuće kilometara dalje od Kine. Televizija je u mojoj kući bila gotovo zabranjena, kompjuteri nisu postojali, a ideju o tome da ne idem na fakultet (ne samo idem nego i diplomiram na vrijeme) mogla sam staviti jedino mačku o rep.  

Zanimljivo, i ja sam tu "kinesku ideju" već počela primjenjivati pa uporno ponavljam kako će moj sin biti arhitekt, javni bilježnik ili barem liječnik uopće ozbiljno ne uzimajući ozbiljno u obzir da on recimo ne mrdne dalje od osnovne škole. Mislim, neću se ubiti od razočaranja ako se to dogodi, ali nekako bih voljela da moje dijete ima diplomu. 

Nadalje Chua navodi niz primjera kojekakvih uspješnih ljudi kojima su roditelji bili tradicionalno strogi, a to bi ponekad uključivalo i fizičko kažnjavanje. Nisam baš sigurna da su sve te teze na mjestu, no ono što se ja pitam jest što je zapravo uspjeh i je li on garancija sreće. 

Jer objektivno, nekome je sreća saditi rajčice i prodavati ih na tržnici i što bi tome čovjeku značilo da ga je mater 20 godina tjerala da svira klavir, nekome je sreća slikati, a možda su njegovi roditelji baš htjeli da on bude liječnik. I možda je i postao liječnik, ali smije li roditelj biti zadovoljan zbog društveno uspješnog, ali nesretnog djeteta? Mislim da ne. 

Nisam od onih koji misle da roditelj treba biti djetetov prijatelj. Nemojte me krivo shvatiti, ali nekad čak mislim da je u redu da je roditelj pomalo i strog i nepravedan jer i s time svoje dijete bolje priprema za svijet koji ga čeka. A koji nije baš uvijek pravedan. 

Moj je muž svojedobno izgovorio rečenicu koja glasi otprilike ovako: Mi sada moramo maziti svoje dijete jer ga život neće uvijek maziti. I koliko god da se slažem da je djetetu potrebna bezgranična ljubav i maženje, zapravo nisam sigurna koliko je to stvarno dobro za život. Jer neće ga uvijek maziti ni profesori, prijatelji, ni treneri pa ni partneri ili partnerova obitelj. 

Koliko god surovo zvučalo zapravo nekada mislim da prava majka za dobrobit svog djeteta mora ponekad biti 'kineska majka' koja će tjerati svoje dijete da se maksimalno potrudi, da testira svoje granice, da ne odustaje na prvoj prepreci, da pokušava biti najbolji u onome što čini, što god to bilo. I naravno ako sve to propadne, e onda sam za maženje i ljubljenje...