Spavanje s nogom na glavi je super, ali kralježnica bome trpi

Moje dijete spava s nama u krevetu. Od prvog dana, bez iznimke. Istina pokušala sam ga u nekoliko navrata odučiti od te pakosti, ali nije mi baš išlo. U onim prvim danima života znala bi ga nositi sat-dva pokušavajući ga uspavati. I onda kada bi mu se udovi do krajnje granice opustili, ja bi ga s uzdahom olakšanja spustila u krevetić. Ali neeeeee, to je bilo dovoljno da se senzori upale, a moje ljupko djetešce naglo otvori oči. Gledali bi se sekundu, dvije. Ja izbezumljena jer sam znala da sad slijedi onaj histerični urlik pod egidom 'Majko mila gdje si me to spustila'. A on izbezumljen jer sam se uopće drznula tako nešto učiniti. Pa bi ja par puta opsovala. Onako više sebi u brk da dijete ne čuje. I onda sve ispočetka. Bila sam stvarno uporna. Znala sam ga  i ostavljati da plače neko vrijeme pa će se, kao, umoriti. Nikad se nije umorio i sada znam jednu stvar više - djeca su općenito prilično neumorna bića. 

Stručnjaci kažu da je spavanje s djetetom cool i super

Pa sam u nastojanju da ga 'pobijedim' digla madrac na najviši mogući nivo da pravac spuštanja s ruku na krevetić bude što manji, pa sam se ogrtala njegovom dekicom da i dalje osjeti moj miris, pa sam muža tjerala da kako god zna i umije zagrije madrac da nas ne skuži po hladnoj posteljini...Svašta sam probala. I onda kapitulirala. Pa sam našla cijeli set tekstova o tzv. povezujućem roditeljstvu koji veličaju zajedničko spavanje. Cijeli set stručnjaka u tim bi tekstovima tvrdio kako je spavanje s djetetom super i cool za njegov razvoj i da to nisu moderne izmišljotine već mudrost stara od kad je svijeta i vijeka jer tko je recimo u 14. stoljeću uopće imao dječji krevetić ili dječju sobu. Osim toga i da je imao vjerojatno bi djeca tada pomrla od zime. To me malo utješilo. Ipak radim super stvar, no mjesecima sam još čuvala krevetić jer, kao, doći će i taj dan. Sigurno će jednom poželjeti sam spavati, sigurno se neće dovijeka htjeti gurati uz mamu i tatu. Ali taj dan još nije došao. 

Krevetić je u međuvremenu dobio novu adresu. Jednu preslatku mladu damu koja nema problema poput mog sina. A mi? Čak smo pomalo počeli i maštati da iselimo sina pa smo razgledavali kojekakve kataloge s namještajem, pomislili čak kupiti i onaj ne toliko funkcionalan krevet s kotačima. Ponadali smo se da je na pragu taj dan kada ćemo navečer zaspati sami, uz svijetlo i omiljenu knjigu. No naš potomak kao da je nanjušio te planove pa mi je neki dan muž pomalo tužno rekao: Ja mislim da su se njemu opet aktivirali 'oni' senzori. Sa strahom sam ga pogledala znajući o čemu priča. Da, da, zloslutno je ponovio. Neki dan sam ga spustio u krevet, a on se odmah probudio. I tako je bilo bar tri puta. 

Čekam dan kad će morati u svoju sobu jer nema mjesta 

Grom i pakao. Naš, sada dvogodišnjak jednostavno ne želi spavati sam. I čim se podmuklo izvučemo iz kreveta, on otvori oči pa počne jecati kao da se dogodila najgora stvar na svijetu i kao da je siroče ostavljeno negdje na kraju Afrike. U tim 'teškim' trenucima sjetim se dvije stvari – one reklame za stambene kredite jedne banke u kojoj sin spava s roditeljima i sa dvadeset i kojom. Pa se tješim da je to ipak samo reklama. Druga stvar koje se sjetim je da je zapravo super buditi se pored malog mirišljavog i uvijek ujutro nasmijanog paketića. Pa čak i kada to znači da dvije godine nisam spavala dulje od tri sata u komadu, a i to je nerijetko garnirano njegovom nogom na mojoj glavi. Ponekad mislim i da mi se kralježnica od čudnih položaja u kojima spavamo razlomila na puno sitnih komadića. Taj smiješak kojim se budi jednostavno je veći i bolji od svega. Ipak priznajem, u sebi se nadam da će nam uskoro objaviti kako smo mu naporni i da mora u svoju sobu jer više jednostavno nema mjesta za noge.