Zbog njega spavam kraće no ikad, ali se divim svakom jutru

Uvijek me užasno nerviralo pitanje u svim intervjuima s majkama: Koliko vas je majčinstvo promijenilo? I uvjerljivo mi je tu bio najdojmljiviji odgovor Nine Violić koja je onako iskreno i ljudski odgovorila da spava kraće nego ikad. Na tom sam se i ja odgovoru našla. Međutim, moram priznati da me majčinstvo promijenilo i u jednom drugom vrlo pozitivnom svijetu. S obvezama i poslom, a i kako je vrijeme prolazilo postala sam sve čangrizavija. 

Nervirala me budilica ujutro, sunce ili kiša koje bih ugledala kroz prozor. Ako bi bilo sunce, grintala bi kako će mi biti vruće, a ako bi pak bila kiša odmah bih dramila jer će se sad svi voziti kao da je smak svijeta. Mrzila bih ponedjeljak, a ni utorak mi nije bio baš drag. Veselila bih se petku, ali kada bi došao, ni njega ne bih voljela. Imam ja neke svoje male rituale koji me čine sretnom, no generalno puno bih više vremena provela grintajući. Ne moram ni pričati što mislim o javnom gradskom prijevozu ili koliko bih se recimo užasavala pauka. 

No s dolaskom "njegovog visočanstva" sve se to promijenilo. I ja kao i Nina Violić spavam kraće nego ikad. I čim se dignem iz kreveta moram ići igrati 'nogotep' (nogomet op.a) ili nabijati kuhinjskim loncima. Da mi je to netko rekao prije tri godine sigurno bi mu i lopta i lonac završili u glavi. Onda se moj produhovljeni sin i ja barem pet minuta divimo jutarnjem vremenu. Ako sija sunce, on je oduševljen, a ako tek pada kiša, sreći nema kraja. Izrazito je zadovoljan i kada je tmurno, maglovito, snježno...ničemu zapravo ne može naći manu. 

Kada ste zadnji put gledali zvijezde?

Zbog njegove ekstaze kad ugleda mrava, pauka ili muhu ja sam jednostavno odlučila svoje insektofobije pospremiti na neko vrijeme. Mislim kakav bih ja to mater bila kada bih recimo vrištala kraj pauka, a moj sin se može tjedan dana diviti isprepletenoj mreži. Neki dan smo on i ja ležali na travi navečer i gledali zvijezde. Kada ste zadnji put gledali zvijezde? Ono baš tako legli na travu i promatrali nebo. Ja se nisam mogla sjetiti. 

A znate što moj sin misli o gužvi u prometu? Super mu je. On nabraja boju svakog automobila koji stoji kraj nas, oduševljava se svakoj boji na semaforu, a ako slučajno vidi policajca koji regulira stanje na križanju njegovoj sreći nema kraja. Uopće ne misli da je riječ o nekom ograničenom liku koji je za kaznu završio na križanju.

Ma da si i najgrintaviji na svijetu, toj zarazi ne možeš odoljeti. Naravno da njega ni najmanje ne uzrujava bilo kakvo kašnjenje, da je u stanju izgovoriti mi da sam lijepa i kad izgledam doslovce kao da sam iz centrifuge ispala, ne mari za sparivanje pravih boja i negdje visoko na listi njegovih malih zadovoljstva su moj zagrljaj, jeftin autić ili recimo glista koja gmiže kraj lokvice. Ne muči ga recesija, Sanader, nesposobna Vlada ni globalno zatopljenje...

Nakon više od dvije godine ozbiljnog nespavanja što je od mene stvorilo monstruma, sada smo moj sin i ja u divnoj fazi i ja napokon uživam u majčinstvu. Uživam u njegovom otkrivanju svijeta i ponovno ga otkrivam s njime.

Koliko me je majčinstvo promijenilo? Učinilo me je sretnom, ali ne zato što mislim da sam ispunila biološkim satom i evolucijom zadani cilj već zato što sam opet pronašla zaboravljeno i potisnuto dijete u sebi, zato što sam pronašla neka zaboravljena veselja, zato jer sam shvatila da u tom glumljenju odraslosti zaboravljamo sebe i svega što nas čini sretnim. Mislimo da je materijalno ono što će nam vratiti volju za životom, a zaboravljamo se diviti ljepoti zvijezda. I postajemo isfrustrirani i neveseli. Mislim da nema tog psihoanalitičara niti self-help knjige koji mogu toliko osvježiti život kao majčinstvo, odnosno na neki način omogućiti povratak u zaboravljeno i tako podcijenjeno djetinjstvo.