Prije dvije godine premijer Milanović je govorio o "izvanrednom stanju". Sada to više ne spominje, unatoč konstantnom padu. Izvanredno stanje očito je postalo redovno.
Evo dokle smo dogurali: da vijest o još jednom padu BDP-a više zapravo uopće nije vijest.
Nismo se previše trznuli, ni pretjerano uznemirili, nije nas to iznenadilo, ni pogodilo, a bogami ni uzbudilo. Nakon deset kvartala u konstantnom padu, nitko više gotovo ne obraća pažnju na ovaj jedanaesti u nizu.
Što je prava nepravda.
Jer, upravo ovaj jedanaesti uzastopni kvartal u kojem je zabilježen pad BDP-a ujedno je za Milanovićevu vladu rekordan, barem tako tvrdi ekonomist Željko Lovrinčević.
Nije rekordan po broju kvartala u kojima je zabilježen pad BDP-a, nego po činjenici da se taj uzastopni pad odvija u mandatu jedne Vlade. Koja pritom i sama zbog toga nije pala.
To je podatak koji doista vrijedi zabilježiti. I podatak koji ovom čemeru daje notu bizarnosti.
Otprilike kao u Guinnessovoj knjizi rekorda, zajedno s najmanjom ženom i čovjekom koji je odjednom progutao 120 glista.
Pada sve što ne treba pasti
U Hrvatskoj i dalje pada sve što ne treba pasti, kako je to jednom rekao bivši guverner Željko Rohatinski. Samo ne pada onaj tko bi trebao pasti - hrvatska Vlada.
Ona se taman friško vratila s kolektivnog godišnjeg odmora, također prvog u povijesti Banskih dvora, kad nitko od ministara nije ostao na funkciji dežurnog, i nimalo se ne uzrujava zbog činjenice da hrvatski brod i dalje tone.
Tone jače nego u trenutku kad je Kukuriku koalicija preuzela vlast.
Tone i nakon ulaska u EU, tone unatoč promjenama ministara, usprkos obećanjima, najavama, nebrojenim rebalansima državnog proračuna. Tone u tišini, polako ali sigurno, gotovo rutinski.
Tone kao da više ne zna ni za što drugo.
Nije stoga nikakvo čudo što se šef oporbe zabavlja udbašima i lustracijom, što se premijer zabavlja sa svojom stranačkom oporbom, a predsjednik države se igra s "Barbikom".
Shvatili su da sve ostalo očito više nema smisla.
Nema smisla
A svi drugi su shvatili da više nema smisla ni tražiti promjene. Jer odakle se uopće više može krenuti u ovoj devastiranoj državi bez rasta, bez ulaganja, bez turizma, bez industrije, bez osobne potrošnje, bez građevinarstva, bez povjerenja u politiku, bez optimizma.
Prije dvije godine premijer Milanović je izjavio da je Hrvatska "u izvanrednom stanju".
Otada to više nije ponovio, premda je situacija svakim kvartalom sve gora i bezizglednija. Bankrot je već postao opća poštapalica, pad BDP-a redovita pojava, a svaka sljedeća promjena u Vladi označava promjenu na gore.
Ono što je prije dvije godine bilo izvanredno stanje, sad je ovim novim, jedanaestim po redu padom BDP-a, postalo redovno.
