Radojka Šverko: Teško bih uspjela bez svoje prve svekrve

Od početaka Radojka Šverko (65) jedinstvenim je glasom, unoseći dašak ekstravagancije i glamura u nastupe, izazivala divljenje. Na njoj se danas ne vidi ni trunke zamora, a njezine pjesme još izazivaju trnce. S istim oduševljenjem govori i o koncertnom programu - Dive, u kojima nastupa uz pjevačke legende Gabi Novak i Terezu Kesoviju.

- Kad nas je Katarina Komarica pozvala, nisam bila sigurna spadam li među tri dive uz Gabi i Terezu. S obzirom na to da obje poznajem, rekla sam: ‘Ajmo probati!’. Nije lako u osam pjesama ugraditi 40 ili 50 godina rada i učiniti suvisli presjek. Nastupamo u mjestima u kojima nisam ranije pjevala, nisam bila sigurna koliko me publika može doživjeti pa smo napravili program nadajući se da smo na popis stavili skladbe po kojima će me bezuvjetno prepoznati, kao što je recimo ‘Kud plovi ovaj brod’. U mojem dijelu nastupa na koncertu Diva zastupljeni su autori koje volim i poštujem i koji su me obilježili: Alfi Kabiljo, Zvonko Špišić, Zdenko Runjić, Dalibor Paulik i Andrej Baša. Kad ja otpjevam, dolazi Gabi s prepoznatljivim baršunastim, toplim glasom i onda Tereza s temperamentom dovede cijelu priču do euforije.

'Sretan si kad ti djetetu ništa ne fali, a ne zbog slave'

Café24: Zašto ste skromni? Kažete nisam bila sigurna spadam li među te tri dive?

Od početka sam doživljavala lovorike, sjaj reflektora i orkestara. Nitko me tome nije učio, to je došlo samo po sebi. Očito se radilo o talentu. Možda sam takva zbog toga jer su i drugi pridonijeli tome da budem, kako ste rekli, skromna. Život mi je bio turbulentan. Na privatnom polju – dva braka, dvije kćeri, uvijek na relaciji Zagreb - Rijeka, seljenje, podstanarstvo, pa rad u kazalištu. To mi je oduzelo energije. Kad si u svemu sâm, teže je jer ti ambicije počnu splašnjavati i onda si sretna ako imaš za svakodnevni život i da ti djetetu ništa ne nedostaje. Takvih primjera je oko nas puno! Nisam se ni u jednom trenutku razlikovala od drugih žena. Nikad mi nije padalo na pamet da zaboravim tko sam. Bila sam žena i majka. Bilo je trenutaka kad sam morala pokucati na vrata nekih institucija za koje sam smatrala da mi mogu pomoći, ali se ta vrata za mene nisu otvarala.

'Nisam mimoza koja se vrijeđa, ali svi su mi zatvarali vrata'

Café24: Na koja ste to vrata kucali?

O tome danas mogu govoriti jer je prošlo puno godina. Kad sam rodila drugu kćer i kad sam se razvela, molila sam kazalište Komedija, jer sam u tri predstave igrala glavne ženske role: Jane u ‘Gubec Begu’, Nere u ‘Grčkoj vještici’ i Fantine u ‘Jadnicima’, da me prime u radni odnos. Pokucala sam i na vrata tadašnje Koncertne direkcije koja je organizirala turneje Sovjetskim Savezom jer sam zbog obiteljskih razloga morala skupiti novac. Međutim, nije me se stavilo na popis. Isto tako, došla sam u tadašnji Jugoton i molila da mi omoguće samostalni projekt nadajući se da, ako mi izađe ploča, možda zaintrigiram javnost pa ću moći zaraditi, ali to mi se također nije omogućilo. Te su stvari ostavile na meni velik trag. Onda se dogodilo da sam s Alfijem Kabiljom otišla u Južnu Koreju i Tokio te se vratila s trofejima. Nisam se ni s kim svadila. Nisam mimoza koja se vrijeđa. To je moja sudbina. Iza mene nikad nije nitko stajao - niti zemlja, niti impresariji, niti menadžeri. Ali ja sam strašno sigurna u sebe bez obzira na sve.

Café24: Vratimo se koncertima Dive. Sve tri imate snažnu osobnost. Ima li rivalstva, družite li se izvan poslovnih okvira?

Ideja je bila da se izmjenjujemo u redoslijedu, no ja sam se zauzela da ostanem prva na koncertima. Nije važno tko je prvi, drugi, treći jer se radi o moćnom i živom programu. Ljudi ne znaju koliko su i Gabi i Tereza duhovite. Kad smo se vraćale s koncerta u Beču, na redu su bile “kumice” i fiskalizacija pa smo ih u jednom trenutku imitirale i smijale se. Uz rivalstvo, koje je najprirodnija stvar, tu nema zlobe. To je i poticajno. Mi si i pomažemo: Čuj, ovo ti je dobra obleka, daj malo da ti popravim kosu, daj nemoj taj lak za notke, evo ti drugi... Jer mi smo ipak ekipa!

Café24: Vašu su karijeru obilježili i inozemni uspjesi. Što vas je kao glazbenicu dovelo na vrh gdje ste danas?

Pojam biti na vrhu ne bih mogla smjestiti u svoj život. Znate zbog čega? Zato što umjetnik na našim prostorima nije u mogućnosti na častan i pošten način, talentom i radom, zaslužiti mirnu starost. Kod nas su svi umjetnici osuđeni na siromaštvo. Kad pomisliš da si dao značajni doprinost kulturi, a ja smatram da i ovo što sam i ja radila da pripada makar u jednom segmentu kulturi jednog naroda, dobiješ mizernu mirovinu. Znala sam reći da sam umjetnica u mjeri koliko sam znala rasporediti prihode. To je umijeće življenja.

Café24: Rekli ste da ste željeli vidjeti još neka mjesta na turneji na kojoj ste sada. Što vam danas daje volju za stalnim putovanjima i koncertnim nastupima?

Upravo taj respekt prema pozivu. Osim toga, na pozornici imam osjećaj da se dajem i činim dobro - sebi i publici. Ima nešto što sam otkrila prije 30 godina. Intenzitet tog davanja je veći kad radim koncert u crkvama sa sakralnim programom i kad glasom ispunim taj prostor pjevajući zahtjevne arije. Ne mogu vam opisati koji je to gušt! Moraš se dati, otpjevati punim plućima. Pa makar poslije toga dobio infarkt.

Na pozornici se nije primijetilo da ima srčani udar

Café24: Kako ste doživjeli prvi infarkt?

Imala sam koncert na Trsatu s velikim revijskim orkestrom. Imala sam zahtjevan program, što nema nikakve veze jer sve to volim i izdržavam pod normalno. Rijeka je taj dan bila najtopliji grad i ja sam slabost pripisivala toplini. Ali sve sam arije izdržala do kraja. Mnogi nisu ni znali što se sa mnom na pozornici događa.

Café24: Jeste li se prestrašili?

Malo jesam! U publici mi je bila prijateljica liječnica koja mi je sugerirala da odemo do bolnice, no rekla sam joj da ću se samo umiti i popiti vode. Nedugo zatim sam pala u kupaonici, slomila ruku i završila u Traumi. Stavili su me u gips i nakon četiri dana sam imala koncert u Dobrinju na Krku u crkvi. Bila je ispunjena strancima i našim ljudima. Nakon koncerta sam jednostavno počela tonuti. Zahvaljujući ekstremno brzoj vožnji profesora Vladimira Babina dočepali smo se bolnice u rizičnim trenucima, ali ipak na vrijeme. 

Onda sam nakon godinu i četiri mjeseca tu u Zagrebu opet imala infarkt. Najvažnije je zapravo biti brz, zanemariti ograničenja na cestama, što god policija imala reći na tu temu. Treba se pribrati. Mene ništa nije boljelo, ali po reakcijama ljudi oko sebe bilo je vidljivo da sam u teškoj situaciji. Dobila sam najprije tri stenta, i onda još jedan, i sad se zafrkavam s frendovima koji su imali kardioloških problema. Srela sam gospodina koji mi kaže da je imao infarkt i da su mu ugradili jedan stent, a ja mu kažem da to nije ništa i da vodim 4-1. Uglavnom, sve pretvaram u vic. Vrlo sam optimistična, ne bojim se, ne strepim.

Café24: Bili ste internacionalna zvijezda. Je li istina da ste na jednom putovanju upoznali Joan Collins?

Kako ne! Srele smo se prvi put u Palma de Mallorci kad je bila sa suprugom Ronom Kassom. Poklonila mi je parfem Bal a Versailles, pozivali su me k sebi. Oni su u to vrijeme imali dvorac u Engleskoj. Prekinula sam kontakte jer njih nisam mogla ugostiti, dovesti na Jadran, smjestiti u hotel i častiti ih što bi bilo normalno da sam bila umjetnik ovoga ranga u drugoj zemlji. Nisam imala vilu na moru, batlere, limuzine...

Café24: Vaš zaštitni znak su duge haljine.

I onda kad sam bila vitka i mršava, uvijek sam odijevala klasične modele koji su me ‘pokrivali’ smatrajući da na pozornici trebam dominirati glasom, a ne krpicama. No i te su haljine bile pomno osmišljene zbog velikih pozornica. Imala sam sreću i jer sam uz sebe imala gospođu Anitu Baričević Kalina iz Opatije koja mi šiva od davne 1969. godine. Tada sam s 20 godina otišla na svoj prvi internacionalni festival na Kanarskim otocima. Tu sam zahvalna prvom suprugu, mojoj svekrvi i njezinoj sestri s kojima sam živjela u domaćinstvu i koji su me poticali da prihvatim pozive na sve festivale. Poslije smo šivali haljine s perjem različitih boja koje se vuklo po podu. Šverkica je sve sama smišljala i plaćala.

Odricala se kako bi bila majka i imala karijeru

Café24: Često ste putovali. Kako ste spojili karijeru s ulogom supruge i majke?

To su bila velika odricanja. Tu nisu bili samo muževi i djeca, nego svekrve. Pogotovo sam zahvalna prvoj svekrvi. Da nisam imala prijateljicu u njoj, ništa ne bih mogla ostvariti u to vrijeme. Uvijek sam prvo pitala svekrvu bih li mogla izbivati iz kuće 15 dana, a da ne govorim o turnejama od tri mjeseca.

Café24: Kako ste uspjeli ostati dosljedni da supruga i djecu nikad ne izložite javnosti do dana današnjeg?

Nije bilo jednostavno! U izgrađivanju karijere i te kako bih profitirala eksploatirajući privatni život jer bi se mnogi našli u tim mojim pričama i zato što bi se iz toga suosjećanja stvorile simpatije prema meni. Možda bi im tada bila draža, ali nisam tako razmišljala. Stvorila sam zid i podignula ga prilično visoko.

Café24: Kako danas gledate na ljubav?

Razvela sam se drugi put kad mi je bilo 35 godina i tada sam donijela odluku da ću dalje u životu biti sama. Ne mogu reći da nije bilo udvaranja. Međutim, taj zid bi se iznova podizao i rezultirao time da i danas sa 65 godina živim s kćeri. Kad govorim s prijateljima o uspješnosti, onda nabrojim svoje uspjehe: dva muža, dvije kćeri, dva infarkta i dva Porina.

Café24: Nastupili ste prije devet godina s London Gay simphony orchestra u Lisinskom. Kakav je vaš stav o gay populaciji?

To je bio sjajan koncert s vrsnim glazbenicima. Osjećala sam se kao kraljica! Usudila bih se reći da sam bila hrabra jer se tada nije toliko spominjalo gay populaciju. Međutim, kasnije pokušaje za takvu vrstu suradnje sam odbijala. Do svakog cilja može se doći i bez paradiranja. Mislim da su se otpori kod nas prema toj populaciji dogodili iz tih razloga. Bez obzira na to kako nas netko percipirao, nismo nasilan narod i kad se netko sa silinom želi nametnuti u inzistiranju na ostvarivanju svojih prava, onda to čovjeka odbija. Moram priznati da je to stvorilo otpor i u meni. Moja iskustva s gay glazbenicima ili drugim umjetnicima koje sam sretala su divna i imala sam sreću biti u njihovu društvu.

Café24: Kako danas gledate na brak? Treba li taj papir kao “savez”?

Bitan je zavjet koji čovjek daje drugome. To je najveći zakon, jednako kao i obećanje prijateljici ili nekom bitnom: Čuvat ću te, poštovati, pomagati do kraja života.

Café24: Jeste li stroga mama?

Ma ne! Moram priznati da se rijetko zatečem u situaciji kad povisim ton.

'Bowie je bio jako simpatičan i ugodan čovjek'

Café24: Je li istina da ste s Davidom Bowiejem jednom - spašavali mačiće?

Bilo je to u gradu Monsumano kraj Firenze. Bili smo smješteni u dvorac u kojem smo od ulaza do soba hodali u posebnim šlapicama. On je tada živio s prvom suprugom. Bio je simpatičan i ugodan. Mačiće smo pronašli kraj nekog stabla i onda smo ih švercali u avionu. Jedan je mačić završio u Nizozemskoj, a drugi u Londonu.

Café24: Poznato je da ste krili od roditelja da idete na satove pjevanja. Koliko je važna porpora za afirmaciju talenta?

Potrebna je pomoć sa strane, iako se čovjek sâm mora za sve izboriti. Poučena iskustvom, u kojem me je tata forsirao da pohađam srednju ekonomsku školu, moju djecu nisam forsirala ni na što.

Café24: Imate li kakvih poroka i u čemu si dajete oduška osim u glazbi?


Ne pušim, ne pijem i nisam promiskuitetna.

Café24: Ne psujete...?

Ponekad. Dovoljno je biti doma i gledati televiziju pa se psovka 'navuče'. Sve u svemu, ja sam jedna dobra gospođa.

Radojka Šverko: Često nisam imala s kim podijeliti sreću...