Dok djeca diljem Ujedinjenog Kraljevstva sanjaju o tome da postanu liječnici, astronauti ili nogometaši, jedan jedanaestogodišnji dječak iz Yorkshirea imao je znatno drugačiju ambiciju. U školskom sastavku napisao je da bi, kad napusti školu, volio postati glavni egzekutor. Taj dječak bio je Albert Pierrepoint, čovjek čije će ime postati sinonim za posljednje trenutke nekih od najpoznatijih zločinaca 20. stoljeća.
Tijekom karijere službenog britanskog egzekutora, od 1932. do 1956., Pierrepoint je sudjelovao u više od 400 pogubljenja, a najčešće se navodi broj od oko 435. Točan broj ovisi o tome računaju li se samo pogubljenja koja je izvršio kao glavni egzekutor ili i ona na kojima je sudjelovao kao pomoćnik. Postao je jedan od najpoznatijih britanskih egzekutora, ali njegova priča nije samo kronika smrti. To je i portret čovjeka koji je svoj posao obavljao s gotovo kirurškom preciznošću, vodio miran obiteljski život kao vlasnik puba i na kraju zaključio da smrtna kazna nije ostvarila ono što joj se pripisivalo, odvraćanje od ubojstva.
Albert Pierrepoint rođen je 30. ožujka 1905. u Claytonu, u obitelji u kojoj je posao službenog egzekutora već bio gotovo tradicija. Njegov otac Henry i stric Thomas bili su na popisu ovlaštenih britanskih egzekutora.
Posao nije donosio stalnu plaću ni sigurnu karijeru. Egzekutori su bili honorarno angažirani i plaćani po izvršenju, bez klasičnog radnog odnosa i mirovine. Obitelj je zbog toga često živjela financijski nesigurno, a situaciju je dodatno pogoršavao Henryjev problem s alkoholom.
U srpnju 1910. Henry je uklonjen s popisa ovlaštenih egzekutora nakon incidenta u zatvoru. Dan prije zakazanog pogubljenja stigao je pod utjecajem alkohola i sukobio se s pomoćnikom. Za Alberta je to bio važan obiteljski događaj, iako tada još nije mogao znati da će jednog dana krenuti istim putem.
Nakon očeve smrti 1922. godine, 17-godišnji Albert naslijedio je dvije plave bilježnice. U njima su se nalazili detaljni zapisi o Henryjevim pogubljenjima. Ti zapisi, koji su opisivali način na koji je njegov otac obavljao svoj posao, snažno su zainteresirali mladog Alberta i dodatno učvrstili njegovu odluku. Sljedećih desetak godina radio je različite poslove, među ostalim kao vozač i u veleprodaji.
Godine 1931. pisao je britanskoj Zatvorskoj komisiji i prijavio se za posao pomoćnika egzekutora. U početku nije bilo slobodnog mjesta, ali krajem 1932. dobio je priliku.
Prvo iskustvo stekao je u Dublinu, gdje je pomagao svom stricu Thomasu pri pogubljenju muškarca osuđenog za ubojstvo brata. Thomas ga je podučavao pravilima zanata koja će Pierrepoint kasnije smatrati ključnima: diskreciji, dostojanstvu i profesionalnosti. Jedan od savjeta koji mu se pripisuje bio je da čovjek koji ne može obavljati taj posao bez alkohola ne bi trebao biti egzekutor.
Zanat smrti: Umijeće brzine i preciznosti
Pierrepoint je svom poslu pristupao tehnički i profesionalno. Njegov cilj bio je da osuđenik umre što je moguće brže i bez nepotrebne patnje. Britanska metoda vješanja u njegovo vrijeme temeljila se na takozvanom dugom padu.
Dan prije pogubljenja egzekutor bi dobio podatke o visini i težini osuđenika. Pierrepoint bi, kada je bilo moguće, promatrao osuđenika kroz otvor na vratima ćelije kako bi procijenio njegovu građu. Na temelju službenih tablica određivala se duljina užeta. Ideja je bila da pad tijela izazove prijelom vratne kralježnice i vrlo brzu smrt. Ako bi uže bilo prekratko, smrt bi mogla nastupiti sporije zbog gušenja. Ako bi bilo predugo, postojala je opasnost od teških ozljeda ili čak odvajanja glave od tijela.
Nakon određivanja duljine, oprema se provjeravala s pomoću utega ili vreće odgovarajuće težine. Time se provjeravalo ponašanje užeta i mehanizma prije samog pogubljenja.
Na jutro pogubljenja postupak je bio strogo ritualiziran. Pierrepoint bi s pomoćnicima i zatvorskim službenicima otišao po osuđenika. Ruke bi mu bile vezane iza leđa, nakon čega bi ga odveli u prostoriju s vješalima. Tamo bi mu preko glave bila stavljena kapuljača, a omča namještena na vrat.
Sve je bilo organizirano tako da postupak traje samo nekoliko sekundi. Pierrepoint je bio poznat po brzini.
Upravo je ta tehnička preciznost pridonijela njegovu ugledu među zatvorskim službenicima. Za Pierrepointa pogubljenje nije trebalo biti spektakl ni čin osobne osvete. Trebalo je biti hladno, profesionalno izvršenje sudske odluke.
Egzekutor špijuna i ratnih zločinaca
Tijekom Drugog svjetskog rata njegov se posao intenzivirao. Pierrepoint je pogubio 15 njemačkih špijuna, kao i američke vojnike osuđene za teške zločine u Velikoj Britaniji.
Jedan od najneobičnijih slučajeva bio je njemački špijun Karel Richter. Prema kasnijim opisima, Richter je prilikom dolaska u ćeliju pokušao pružiti otpor, udario glavom o zid i toliko se borio da je oštetio kožni remen kojim su mu bile vezane ruke. Pierrepoint je ipak uspio izvršiti kaznu.
Nakon rata njegova je karijera doživjela još dramatičniju fazu.
Britanska vojska angažirala ga je za pogubljenja u Njemačkoj, gdje su britanski vojni sudovi izricali smrtne presude za ratne zločine. Pierrepoint je u toj ulozi imao počasni čin potpukovnika.
Važno je, međutim, razlikovati ta suđenja od glavnog Nürnberškog procesa. Pierrepoint nije bio egzekutor glavnog Nürnberškog procesa; pogubljenja osuđenika iz tog procesa izvršio je američki egzekutor John C. Woods.
Pierrepoint je, među ostalim, izvršavao presude povezane s Belsenovim procesom. Između prosinca 1948. i listopada 1949. u Hamelinu je pogubio navodno čak 226 osoba. Ponekad je u jednom danu izvršavao više pogubljenja.
Među najpoznatijim osobama koje je pogubio bili su Josef Kramer, zapovjednik logora Bergen-Belsen, i Irma Grese, pripadnica SS-a koja je služila u Bergen-Belsenu i Auschwitzu. Oboje su bili osuđeni nakon Belsenova procesa.
Pierrepointu je medijska pozornost koja je pratila ta pogubljenja smetala. On je svoj posao nastojao obavljati diskretno, bez javnog spektakla.
U poslijeratnom razdoblju izvršio je smrtnu kaznu i nad nekim od najpoznatijih britanskih kriminalaca. Među njima je bio John Haigh, koji je svoje žrtve ubijao i pokušavao uništiti njihova tijela pomoću sumporne kiseline.
Sjene vješala: Kontroverze i privatni život
Unatoč mračnoj prirodi svog posla, Albert Pierrepoint vodio je naoko sasvim običan život.
Godine 1943. oženio se Anne Fletcher. O svojoj profesiji nije joj odmah govorio. Kada joj je naposljetku otkrio čime se bavi, nekoliko tjedana nakon vjenčanja, ona mu je navodno rekla da je već čula glasine o tome.
Pierrepoint je kasnije postao vlasnik puba "Help the Poor Struggler” u Oldhamu. Pub mu je omogućavao relativno normalan život i određenu financijsku stabilnost. Ironično, upravo će ga taj posao dovesti do jednog od emocionalno najtežih pogubljenja u njegovoj karijeri.
Godine 1950. jedan od njegovih redovitih gostiju, James Corbitt, osuđen je na smrt zbog ubojstva svoje djevojke. Corbitt i Pierrepoint znali su zajedno pjevati za šankom, a Pierrepoint ga je poznavao pod nadimkom Tish.
Sada je upravo on trebao izvršiti njegovu smrtnu kaznu.
U autobiografiji je Pierrepoint kasnije razmišljao o ironiji cijele situacije: čovjek koji je poznavao njegovu profesiju, znao da pored sebe ima čovjeka koji izvršava pogubljenja i čak je s njim pjevao, ipak nije bio odvraćen od ubojstva.
Za Pierrepointa je taj slučaj postao jedno od iskustava koja su ga navela da razmišlja o stvarnoj učinkovitosti smrtne kazne.
Tijekom 1950-ih Pierrepoint se našao u središtu nekoliko slučajeva koji su snažno utjecali na britansku raspravu o smrtnoj kazni.
Jedan od najpoznatijih bio je Timothy Evans.
Evans je bio mladić ograničenih intelektualnih sposobnosti koji je osuđen za ubojstvo svoje supruge Beryl i njihove male kćeri Geraldine. Pogubljen je 1950. godine. Kasnije je postalo jasno da je stvarni ubojica bio njegov stanodavac John Christie. Christie je živio u istoj kući i sam je kasnije priznao više ubojstava.
Pierrepoint je 1953. godine pogubio i Christieja.
Slučaj Timothyja Evansa postao je jedan od najsnažnijih primjera mogućnosti pogrešne sudske presude i jedan od važnih razloga zbog kojih se britansko društvo počelo ozbiljnije pitati može li država imati pravo izvršiti nepovratnu kaznu kada pravosudni sustav nije nepogrešiv.
Pierrepoint je također pogubio Dereka Bentleyja.
Bentley je imao samo 19 godina i bio je uključen u pokušaj provale tijekom kojeg je njegov prijatelj Christopher Craig (16) pucao u policajca. Craig je bio premlad da bi prema tadašnjem britanskom zakonu mogao biti pogubljen, dok je Bentley osuđen na smrt prema načelu zajedničke odgovornosti. Nije jasno je li prijatelju rekao da preda pištolj policajcu ili da puca u njega, sud je odlučio da je naredio ubojstvo...
Bentley je pogubljen 1953. godine. Desetljećima kasnije, njegova je presuda poništena. Slučaj je ostao jedan od najpoznatijih primjera kontroverzne primjene smrtne kazne u britanskoj povijesti.
Dvije godine poslije Pierrepoint je izvršio pogubljenje Ruth Ellis.
Ellis je bila osuđena za ubojstvo svog ljubavnika Davida Blakelyja. Njezin slučaj izazvao je golemu javnu pozornost i snažnu kampanju za pomilovanje. Deseci tisuća ljudi potpisali su peticiju protiv njezina pogubljenja.
Unatoč tome, kazna je izvršena 13. srpnja 1955. godine.
Ruth Ellis ostala je posljednja žena pogubljena u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ostavka koja nije počela moralnim preispitivanjem
Pierrepointova službena karijera egzekutora završila je u veljači 1956. godine, ali razlog nije bio moralni slom niti iznenadna odluka da više ne želi izvršavati smrtnu kaznu.
Razlog je bio novac.
Nakon jednog pogubljenja u Manchesteru koje je u posljednji trenutak otkazano, nastao je spor oko njegove naknade. Pierrepoint je očekivao punu naknadu od 15 funti, dok mu je lokalni šerif ponudio samo četiri funte za putne troškove.
Pierrepoint se zbog toga uvrijedio i odlučio podnijeti ostavku. Dana 23. veljače 1956. zatražio je da bude uklonjen s popisa službenih egzekutora.
Ironično, puna naknada mu je na kraju bila ponuđena, ali je njegova odluka već bila donesena. Time je završila njegova službena karijera.
Važno je pritom naglasiti da njegovo posljednje pogubljenje nije bilo 1956. godine. Posljednje pogubljenje koje je izvršio bilo je 1955., dok je 1956. formalno napustio službu.
Nakon umirovljenja Pierrepoint se sa suprugom preselio u Southport.
Čovjek koji je promijenio mišljenje
Godine 1974. Pierrepoint je objavio autobiografiju "Executioner: Pierrepoint".
U njoj je iznio stav koji je mnogima bio iznenađujući. Čovjek koji je desetljećima izvršavao smrtnu kaznu sada je tvrdio da ona nije ispunila svoju najvažniju svrhu - odvraćanje drugih od ubojstva.
Njegov je zaključak bio jednostavan, ali snažan: nakon što je tijekom desetljeća gledao ljude u posljednjim trenucima njihova života, nije vjerovao da je pogubljenjem spriječio ijedno buduće ubojstvo.
To nije značilo da je cijeli svoj život počeo promatrati kao moralnu pogrešku. Pierrepoint je dugo smatrao da je obavljao službenu dužnost i da je posao potrebno izvršiti profesionalno. Ali iskustvo stotina pogubljenja promijenilo je njegov pogled na pitanje ima li država pravo ubijati u ime pravde.
Njegov kasniji stav često se sažima riječima da je smrtna kazna "zastarjeli relikt primitivne želje za osvetom”.
Upravo je u tome najveća ironija njegova života.
Albert Pierrepoint desetljećima je bio čovjek koji je Britaniji pomagao izvršavati njezinu najtežu kaznu. A na kraju života postao je jedan od najpoznatijih bivših egzekutora koji su javno dovodili u pitanje njezinu svrhu.
Albert Pierrepoint umro je 10. srpnja 1992. u dobi od 87 godina.
Iza sebe je ostavio neobičnu i proturječnu ostavštinu: čovjeka koji je mogao obavljati najstrašniji posao hladno, precizno i profesionalno, a istodobno održavati normalan obiteljski život, posluživati goste u pubu i pjevati s čovjekom kojeg će nekoliko godina poslije morati objesiti.
Njegova priča zato nije samo priča o egzekutoru.
To je priča o čovjeku koji je cijeli život proveo izvršavajući zakon, da bi na kraju počeo sumnjati u samu ideju zakona koji mu je dao pravo da oduzima živote.