Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Fizičko preživljavanje bilo je samo jedan dio problema. Mnogo veći izazov bila je potpuna odsječenost od ljudskog društva. Kako bi održao osjećaj reda i normalnosti, Selkirk je razvio svakodnevnu rutinu...
Priča o škotskom pomorcu Alexanderu Selkirku, čovjeku čija je nevjerojatna sudbina postala jednom od najpoznatijih stvarnih priča o preživljavanju i bila jedan od važnih izvora nadahnuća za Defoeova "Robinsona Crusoea", započela je i završila morem. Njegova odiseja, koja ga je na četiri godine i četiri mjeseca ostavila gotovo potpuno odsječenog od ostatka svijeta na udaljenom otoku u Tihom oceanu, svjedočanstvo je o ljudskoj izdržljivosti, snalažljivosti i sposobnosti prilagodbe.
Iako je Daniel Defoe u svom romanu izmijenio i proširio mnoge elemente priče, stvarna Selkirkova sudbina sama po sebi zvuči poput romana.
Alexander Selkirk rođen je 1676. godine u škotskom primorskom mjestu Lower Largo, kao jedan od sinova postolara i kožara Johna Selcraiga. Od mladosti je imao reputaciju čovjeka nagle naravi i problematičnog ponašanja. Crkveni zapisi iz njegova rodnog mjesta bilježe ga zbog nepristojnog ponašanja u crkvi, a spominju se i sukobi s članovima obitelji. Umjesto mirnog života u maloj škotskoj zajednici, Selkirk je izabrao more, koje je početkom 18. stoljeća nudilo mladim i ambicioznim pomorcima priliku za pustolovinu i zaradu.
U to je vrijeme trajao Rat za španjolsku baštinu, a britanski i francuski brodovi borili su se za prevlast na morima. Selkirk se pridružio privatirskim ekspedicijama, pomorskim pothvatima koji su, za razliku od običnog piratstva, djelovali uz službena ovlaštenja za napade na neprijateljske brodove i posjede.
Godine 1703. Selkirk se ukrcao na brod Cinque Ports, koji je bio dio ekspedicije pod zapovjedništvom engleskog pomorca i istraživača Williama Dampiera. Zapovjednik samog broda bio je kapetan Thomas Stradling. Selkirk je na ekspediciji imao važnu navigacijsku ulogu, a kasniji izvori opisuju ga kao iskusnog pomorca, časnika odgovornog za navigaciju i plovidbu broda.
Ekspedicija je krenula iz Irske prema južnim morima, ali putovanje je od početka bilo teško. Nakon prolaska oko opasnog rta Horn, sukoba s francuskim brodovima i neuspješnog napada na španjolske položaje na pacifičkoj obali Paname, odnosi među članovima posade postajali su sve napetiji.
Posebno su se pogoršali odnosi između Selkirka i kapetana Stradlinga. U rujnu 1704. godine Cinque Ports stigao je do otoka Más a Tierra u arhipelagu Juan Fernández, otprilike 670 kilometara od obale današnjeg Čilea. Otok je bio nenaseljen, ali je pružao svježu vodu, hranu i zaklon, pa je posada ondje odlučila obnoviti zalihe.
Selkirk je u međuvremenu postao ozbiljno zabrinut zbog stanja broda. Smatrao je da je trup oštećen i da je drvena konstrukcija već toliko oslabljena da bi nastavak plovidbe mogao biti opasan. Njegove su se sumnje pokazale opravdanima: Cinque Ports bio je teško oštećen brodskim crvima, morskim organizmima koji nagrizaju drvene brodske trupove.
Prema kasnijim zapisima, Selkirk se zbog toga sukobio sa Stradlingom i izjavio da bi radije ostao na otoku nego nastavio ploviti na brodu kojem nije vjerovao. Stradling ga je shvatio ozbiljno i naredio da ga iskrcaju.
Selkirk se ubrzo predomislio. Kada je shvatio da će brod doista isploviti bez njega, molio je Stradlinga da ga vrati na brod, ali kapetan je ostao pri svojoj odluci.
Tako je Selkirk ostao sam.
Na otoku je imao nekoliko osnovnih potrepština: mušketu s barutom i streljivom, sjekiru, nož, lonac, odjeću, posteljinu, nešto duhana, Bibliju te navigacijske i matematičke instrumente. Imao je i određene zalihe hrane.
Ono što je u tom trenutku izgledalo kao katastrofalna kazna pokazalo se, međutim, kao odluka koja mu je vjerojatno spasila život.
Cinque Ports nastavio je plovidbu prema Južnoj Americi, ali je nedugo zatim stradao uz obalu današnje Kolumbije. Brod je potonuo, a Stradling i preživjeli članovi posade završili su u španjolskom zarobljeništvu, gdje su mnogi godinama trpjeli teške uvjete.
Selkirk je, s druge strane, ostao živjeti na otoku.
Prvi mjeseci bili su najteži. Selkirk je u početku živio uz obalu i hranio se onime što je mogao pronaći u moru i na plažama, uključujući ribu i druge morske stanovnike. Stalno je promatrao horizont, nadajući se da će ugledati brod koji bi ga mogao spasiti.
Život uz obalu imao je svoje probleme. Tijekom sezone razmnožavanja na plažama su se okupljale goleme kolonije morskih lavova, čija je buka i prisutnost Selkirku otežavala život. Zbog toga se postupno preselio u unutrašnjost otoka. Ta se odluka pokazala iznimno važnom. Unutrašnjost Más a Tierrasa pružala je mnogo više resursa nego što se na prvi pogled činilo.
Na otoku su živjele divlje koze, potomci životinja koje su ondje ostavili raniji moreplovci. Selkirk ih je počeo loviti i one su mu postale jedan od glavnih izvora hrane. S vremenom je sve manje ovisio o mušketi i barutu, a sve više o vlastitoj fizičkoj sposobnosti.
Prema zapisima koji potječu od samog Selkirka, dugotrajno kretanje po strmom i neravnom terenu toliko ga je fizički osnažilo da je mogao sustizati i hvatati koze. Bosonogo hodanje po stjenovitom terenu dodatno je očvrsnulo njegova stopala.
Kako mu se odjeća trošila, počeo je izrađivati novu od kozjih koža. Njegovo iskustvo iz obitelji koja se bavila kožarstvom pritom mu je vjerojatno bilo korisno. Kožu je obrađivao i spajao improviziranim alatom, a izvori spominju da je za šivanje koristio čavao kao iglu.
Sagradio je i dvije jednostavne kolibe od drva pimentovca, jednu za spavanje, a drugu za kuhanje i pripremu hrane.
Za izradu novog noža poslužio se metalom koji je pronašao među ostacima opreme na otoku. Prema njegovu kasnijem svjedočanstvu, metalni obruč bačve obradio je tako da je dobio uporabljiv rezni alat.
Jedan od ozbiljnih problema bili su štakori. Napadali su ga tijekom noći i grizli mu odjeću, pa čak i stopala. Selkirk je zato počeo pripitomljavati divlje mačke koje su živjele na otoku. Hranio ih je kozjim mesom, a mačke su mu pomogle držati broj štakora pod kontrolom.
Nije živio samo od kozjeg mesa. Prehranu je nadopunjavao različitim biljkama i plodovima koje je mogao pronaći na otoku, kao i morskim organizmima. Otok je zbog svoje blage klime i obilja vode pružao dovoljno prirodnih resursa da čovjek koji se znao snaći može preživjeti.
Arheološka istraživanja provedena početkom 21. stoljeća dodatno su osnažila priču o njegovu boravku. Na lokalitetu u zaljevu Aguas Buenas pronađeni su tragovi koji odgovaraju ranom europskom boravku: rupe od stupova koje upućuju na nekadašnje strukture, tragovi ognjišta te fragment navigacijskog šestara, mjernog instrumenta kakav su koristili pomorci.
Otkriće je posebno zanimljivo zato što takav predmet odgovara Selkirkovu zanimanju i vremenu njegova boravka na otoku. Ipak, arheolozi nisu tvrdili da je predmet sa sigurnošću bio njegov. Nalazi prije svega pružaju snažne dokaze da je lokalitet bio mjesto ranog europskog boravka i vrlo vjerojatno upravo Selkirkova prebivališta.
Fizičko preživljavanje bilo je samo jedan dio problema. Mnogo veći izazov bila je potpuna odsječenost od ljudskog društva. Kako bi održao osjećaj reda i normalnosti, Selkirk je razvio svakodnevnu rutinu. Čitao je Bibliju, molio i pjevao psalme naglas. Vjera mu je pružala strukturu dana i način da održi vezu s jezikom i vlastitim identitetom.
Njegova izolacija ipak nije značila da nikada nije vidio druge ljude.
Tijekom njegova boravka u blizini otoka pojavili su se španjolski brodovi. Za Selkirka su oni predstavljali veliku opasnost. Kao britanski privatir koji je sudjelovao u napadima na španjolske interese, mogao je očekivati zarobljavanje i vrlo težak tretman.
Jednom su ga španjolski mornari primijetili i krenuli za njim. Selkirk je pobjegao i sakrio se na drvetu dok su ga progonitelji tražili ispod njega. Prema njegovu kasnijem iskazu, nisu ga uspjeli pronaći. Drugi put njegov je život gotovo završio na sasvim drukčiji način.
Tijekom lova na kozu strmoglavio se niz padinu i pao s velike visine. Pritom je pao na životinju koju je lovio, što je možda ublažilo pad. Bio je teško ozlijeđen i neko je vrijeme ostao nepomičan. Kasniji zapisi navode da je gotovo cijeli dan proveo u tom stanju prije nego što je uspio doći do svoje kolibe, gdje se potom postepeno oporavljao.
Takvi događaji pokazuju koliko je njegov opstanak bio neizvjestan. Jedan ozbiljan pad, infekcija ili bolest mogli su završiti njegov život prije nego što bi ga itko ponovno pronašao.
Početkom 1709. godine na horizontu su se pojavili brodovi.
Bili su to britanski privatirski brodovi Duke i Duchess, pod zapovjedništvom kapetana Woodesa Rogersa. Na ekspediciji se ponovno nalazio i William Dampier, koji je poznavao područje i Selkirkovu prethodnu ekspediciju.
Brodovi su otok ugledali krajem siječnja, a Selkirk je pronađen početkom veljače 1709. godine.
Kada su ga ugledali, pred njima je stajao čovjek potpuno drukčiji od onoga koji je četiri godine ranije napustio škotsku obalu. Imao je dugu kosu i bradu, nosio je odjeću izrađenu od kozjih koža i bio je izuzetno sposoban.
Nakon više od četiri godine gotovo potpunog nedostatka ljudskog društva, govor mu je bio ozbiljno otežan. Woodes Rogers zabilježio je da su ga isprva teško razumjeli i da je riječi izgovarao nesigurno. No ono što je Selkirku nedostajalo u društvenim vještinama nadoknađivao je znanjem o otoku. Bio je sposoban brzo pronaći vodu, hranu i sigurna mjesta te je za posadu lovio koze.
Njegova sposobnost preživljavanja impresionirala je Rogersa. Selkirk je najprije dobio položaj drugog časnika na brodu Duke. Kasnije je dobio zapovjedništvo nad zarobljenim brodom Increase. Ponovno se našao u svijetu pomorstva i privatirskih napada. Sudjelovao je u ekspedicijama protiv španjolskih brodova i naselja duž obale Južne Amerike. U Englesku se napokon vratio 1711. godine, nakon približno osam godina izbivanja iz domovine.
Selkirkov povratak izazvao je veliku pozornost javnosti. Priča o čovjeku koji je više od četiri godine sam živio na udaljenom otoku bila je savršena za novine, časopise i razgovore u londonskom društvu.
Jedan od ljudi koji su ga intervjuirali bio je književnik i esejist Richard Steele, koji je o njemu napisao članak. Woodes Rogers također je objavio prikaz Selkirkova spašavanja u svojoj knjizi "A Cruising Voyage Round the World".
Selkirk je postao poznat, a njegovo se iskustvo počelo pretvarati u legendu. Ipak, povratak civilizaciji nije mu nužno donio sreću. Steele je zabilježio jednu od najpoznatijih Selkirkovih rečenica:
"Sada vrijedim 800 funti, ali nikada neću biti tako sretan kao kad nisam vrijedio ni novčića."
Ta rečenica dobro pokazuje koliko se iskustvo izolacije urezalo u njega. Nakon godina u kojima je bio potpuno ovisan o vlastitim sposobnostima, povratak među ljude i u društvo koje je bilo opterećeno novcem, statusom i svakodnevnim obvezama vjerojatno mu nije bio jednostavan.
Selkirk se nakratko vratio u rodni Lower Largo, ali more ga nije dugo napuštalo. Ponovno se pridružio Kraljevskoj mornarici i služio na HMS Weymouth, gdje je imao položaj master's matea.
Godine 1721. brod se nalazio uz zapadnu obalu Afrike, gdje je posada bila izložena tropskim bolestima. Selkirk se razbolio i umro 13. prosinca 1721. godine. Pokopan je na moru.
Njegov život, međutim, nije završio njegovom smrću.
Već su njegovo spašavanje i pustolovine postale poznate javnosti, a nekoliko godina ranije, 1719., Daniel Defoe objavio je "Život i čudesne pustolovine Robinsona Crusoea".
Selkirk se tradicionalno smatra jednim od najvažnijih stvarnih izvora nadahnuća za Crusoea. Njegova priča dijeli s romanom ključni motiv čovjeka koji nakon brodoloma ili napuštanja ostaje sam na udaljenom otoku i prisiljen je vlastitim rukama izgraditi novi život. Ipak, Defoeov roman nije jednostavno prepričavanje Selkirkova života. Crusoe je književni lik, a njegova priča uključuje brojne elemente koji nemaju izravnu vezu sa Selkirkom.
Nema sigurnog dokaza da su se Defoe i Selkirk ikada osobno susreli. Vjerojatnije je da je Defoe za Selkirkovu priču mogao čuti iz javno dostupnih izvještaja, osobito nakon što su o njemu pisali Rogers i Steele.
Selkirkova priča ipak je ostala neraskidivo povezana s Robinsonom Crusoeom.
Godine 1966. čileanske vlasti službeno su preimenovale otok Más a Tierra u Otok Robinsona Crusoea, dok je susjedni otok Más Afuera dobio ime Otok Alexandera Selkirka.
Tako je čovjek koji je jednom bio ostavljen na nepoznatom otoku dobio trajni spomen upravo ondje gdje je proveo najneobičnije godine svog života.
Selkirk nije bio izmišljeni junak koji je savršeno vladao prirodom. Bio je pomorac koji se našao u očajnoj situaciji, čovjek koji je pogriješio, posvađao se s kapetanom i ostao sam na komadu zemlje usred oceana. Preživio je zahvaljujući kombinaciji znanja, fizičke izdržljivosti, prilagodljivosti, sreće i nevjerojatne upornosti.
I upravo zato njegova stvarna priča možda nije ništa manje nevjerojatna od one koju je nekoliko godina kasnije ispričao Daniel Defoe.
24sata © 2026
