Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, njih nekoliko dnevno prenositi vama.
Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).
Nina Kragović iz centra
- Ovo je trebala biti super godina, planiramo svadbu u lipnju. I onda se dogodi pandemija. U subotu s prozora gledam po Bogovićevoj i Gajevoj policijske aute kako tjeraju ljude u kuće, a nebo je nekako čudne boje, smrknuto. Sad mi se čini kao da je nagovještalo ono što dolazi - priča nam Nina.
Ni sama ne zna što ju je me probudilo to jutro. Ljuljanja se ni ne sjeća, ni zaglušujuće buke, iako joj je ona potisnuta negdje u sjećanju.
- Nekako sam sjela na pod, jedan pas mi je uskočio u ruke, a suze su mi same išle niz obraze i sjećam se da sam govorila: Šta je ovo, smak svijeta? Odmah mi je zvonio mobitel, tata je pitao je li zgrada na mjestu i rekao da se moja sestra koja živi na zadnjem katu zgrade ne javlja... U taj tren ona zove. Svi smo živi - prisjeća se Nina.
Nedugo zatom počeli su čistiti po stanu po kojem je bila hrpa stakla od razbijenih čaša, boca, lampi, vaza. Nina nam prepričava kako uopće nisu razmišljali o izlasku van iako su osjetili da se i dalje trese.
- Totalni neki čudni adrenalin. Čujem na stubištu zamor, otvaram vrata i vidim žbuku po podu, susjede spremne izaći. Sestra i njezina obitelj silaze i samo mi viknu: Oblačite se i istog trena izlazite van. Hodamo Gajevom prema Zrinjevcu i na uglu s Teslinom ogroman dio zgrade na cesti. Tu postajem svjesna. Dolazimo do Berislavićeve i sestrin auto pod ciglama, totalno uništen. Ne stignem ni procesuirati to do kraja, psi me počnu vući i divljati. Novi potres, onaj od 5, toliko jako trese da imam osjećaj da će se cesta otvoriti na pola kao u najgorim hororcima - prisjeća se Nina.
- Dalje mi je sve u magli, sjedenje na klupici na Zrinjevcu, pokušavamo biti pozitivni zbog nećaka, vratili smo se u zgradu po osnovne dokumente i sjećam se da sam imala osjećaj kao da provaljujem u vlastiti stan i bježim, naravno da me jedan drmež od 3 i nešto uhvatio na stubištu dok sam silazila - dodaje.
Zgrada im je na kraju označena zelenom naljepnicom, trebat će je sanirati, ali kako nam kaže, imali su sreću. I dalje na svaki čudni zvuk osjeti 'jezu iz nožnih prstiju skroz po kralježnici'.
- Strah me ostat sama doma, a stan koji mi je bio oaza mira i sigurnosti više to nije. Najgore mi je bilo sljedećih dana u večernjim šetnjama sa psima, svi okolni stanovi u mrklom mraku, nigdje nikog, čak mozda i osjecaj krivnje jer smo zeleni, a toliko susjeda žuto i crveno - priča Nina koja strah od potresa pokušava prebroditi čitanjem realnih činjenica o toj prirodnoj nepogodi. Svim svojim sugrađanima poručuje: Držite se i glavu gore, doslovce!
Ema Perišić s Gornjeg grada
- Mislim da smo u sobi spavali manje od mjesec dana. Probudio me zaručnik koji me povukao na svoju stranu kreveta i čvrsto držao dok sam ja vrištala u oblaku prašine. Po nama su padali komadi stropa i psihički sam se pripremila na to da je gotovo i da ću ovako umrijeti. Sjetila sam se svih priča o potresima u Zagrebu i predavanja profesorice u srednjoj školi što će se dogoditi Gornjem gradu u potresu - užasnula se Ema prisjećajući se tog dana.
- Prije no što smo izašli otvorila sam prozor i vikala ostatku obitelji jesu li svi dobro što u retrospekciji nije bila dobra ideja jer je upravo taj zid s puknutom boltom/lukom jedna od najopasnijih stvari u našem stanu. Kad sam se uvjerila da su svi dobro, otvorila sam ulazna vrata našeg stana i vidjela stepenište zatrpano ciglama. Uspjeli smo pomaknuti cigle i probiti se na dvorište. Vidjela sam da su se obje susjedne kuće urušile na našu, hrpe cigli u dvorištu, razbijen auto i napravila sam jedinu logičnu stvar - onesvijestila sam se - priča nam Ema.
- Otrčali smo u stan pokupiti stvari i dogodilo mi se nešto nevjerojatno, niti jedna stvar koju sam vidjela nije mi više bila bitna, samo zaručnik i naša mala pesica. Uzeli smo svaki po dvije trenirke i nešto majica. Tek kad smo došli u kuću njegovih roditelja, primijetila sam rane i podljeve po nogama - uspomena na srušeni strop. Nevjerojatno mi je kako se u 10 sekundi svi prioriteti poslože i više me nije brinuo ni virus, ni firma, ni vjenčanje, ni stan, samo naša mala obitelj - zaključila je ova Zagrepčanka.