Viral

Komentari 17

S četkicom u ustima pregledao krov: 'Bježao sam gore, ne van'

S četkicom u ustima pregledao krov: 'Bježao sam gore, ne van'

Jesi li tijekom potresa napravio nešto što ćeš prepričavati unucima? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?

Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.

Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.

Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru',  i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'

POGLEDAJ VIDEO: Potres u Zagrebu

Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres?  Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im salvu pitanja, ne očekivajući realno da će htjeti ponovno 'soliti rane'.

Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju nekome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, naravno, prenositi ih vama, njih nekoliko dnevno. Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).

Diana Kobas Desković iz centra

Dva dana prije potresa sam mužu izrekla sljedeće 'Što misliš da nam se usred ovog svega dogodi još i potres?'. Pogledao me u nevjerici, a tog 22.3. me probudila vibracija, on koji skače iz kreveta, psuje i viče 'djeco, potres, oblači se', predosjetila je Diana podhrtavanje tog 22. ožujka.

Priča nam kako joj je mlađi sin bio bolestan i da je spavao u dnevnom boravku, a kada je krenulo tresti, skočila je po njega, uzela ga je u zagrljaj i stala pod nešto što je procijenila sigurnim.

- Poslije sam našla moj poplun nasred poda dnevnog boravka, što znači da sam ga nesvjesno nosila sa sobom po stanu. Muž je dignuo starijeg sina, djeci ništa nije bilo jasno... Oblači se, izlazi, vikao je dalje muž. Ugazila sam s čarapom u nekakvu vodu u kuhinji, nisam imala vremena za nove, bosa sam obukla tenisice, uzela mobitel i torbu i izjurila s trećeg kata. Djeca su već čekala na izlazu, još uvijek im nije ništa bilo jasno. Otišli smo u obližnji park gdje smo dočekali idući udarac. Meni se činilo da trese cijelo vrijeme dok smo bili u stanu, a ne samo tih nešto sekundi - priča Diana.

Kaže da su vani shvatili da su pretanko obučeni pa je njen muž otrčao po stvari i inhalatore za astmatično dijete. Sjeća se i kako je prolazila policija i govorila u megafon: 'Građani, još uvijek vrijeme mjere fizičkog distanciranja, držite razmak'.

- Počeo je padati snijeg. Surealno, kao da se događalo u nekom filmu, a mi smo statisti. Nakon dva sata smrzavanja smo se sjetili da bi mogli u auto. Blizu mi je ured pa sam otrčala po sredstvo za dezinfekciju ruku. Brzim trkom na treći kat gore i dolje iz straha da me opet ne uhvati. Vozili smo se po gradu do 14 sati, malo stali na otvorenom prostoru, imali problema kuda na WC, kupili djeci nešto za jesti u pekari koja je radila. A onda doma na suočavanje. Nasreću, dobro smo prošli, čistili ostatak dana, ali strah je ostao do daljnjega - kazala nam je Diana.

Nažalost, taj dan za ovu obitelj nije završio jer je njihovo astmatično dijete zbog izloženosti alergenima vani završilo u opstrukciji, nije moglo disati... Nazvali su hitnu da nekako spriječe odlazak u bolnicu i uspjeli su ga izvući uz njihove savjete.

- Ne ponovilo se... Ne znam kada ću ponovno mirno na spavanje - poručla je Diana.

Zoran Alebić iz Maksimira

Zoran je to potresno jutro taman prao zube pognut nad umivaonikom, kad je krenuo tutanj iz daljine i, kako nam prepričava, 4D luna park. Skakutala je kuća stara tik do maksimirske šume.

- Žena kaže da me nikada nije čula da sam tako psovao. Njima sam vikao van, van, a ja sam trčao gore na kat ... kao da mogu kući nešto pomoći, zaštititi je. I dalje s četkicom u ustima zgrabio sam dalekozor, i pregledao krov. Još prije 9 sati bio sam gore u potkošulji i vratio tri crijepa natrag - govori nam Zoran.

- Tek kad me kalodont počel peć... onda sam skužio da četkicu još valjam po ustima - našalio se ukratko nam prepričavajući svoje svjedočanstvo.

Vjera Imamović iz Podsuseda

Vjeru je potres doslovce izbacio iz kreveta. Kaže nam da nikako nije mogla stajati pa je sjedila i čekala kraj podhrtavanja.

- Obitelj se okupila, počele smo dizati sve kaj je popadalo i razbilo se. I evo drugoga. Izašli u dvorište. Čekale smo neko vrijeme, onda sam ušla gledati štetu. Sve sam slikala, prijavila uredno na tri adrese. Došli. Pogledali, mjerili, slikali, zaljepile 'crveni karton', rekli - velika opasnost po život zbog pomaknutih i puknutih greda, zidova urušenih, popucalih. I evo do sada smo tu, gdje smo i bili. Promatram, kako svaki put kad projde vlak, autobus, kamion - pukotine se šire, a krovne grede se dalje miču. Bože dragi, pomozi nam ti, ako grad i država čekaju. Stan pripada gradu, a mi, dva penzića, imamo stanarsko pravo - zavapila je Vjera preko čijeg svjedočanstva ponovno šaljemo apel gradskim vlastima da se pobrinu za građane čiji su domovi najteže stradali u potresu.