Petnaest godina je lice s plakata splitskog Gradskog kazališta mladih, bila je prva pratilja Miss Hrvatske s nepunih osamnaest, glumica koja je u ulozi Nore pokazala da zna sat i pol biti na sceni i nositi predstavu sama. Danas Ana Gruica Uglešić potpisuje nešto sasvim drugo: u rujnu u Dugopolju otvara se Uglešić Health & Care centar, projekt procijenjen na vrijednost od 50 milijuna eura, više od 11.000 kvadrata, 216 smještajnih jedinica i prvi hibrid zdravstva i skrbi u ovom dijelu Europe.
Uz glumu i vođenje tvrtke, tu je i kineziološka diploma, poslijediplomski studij art terapije, humanitarna udruga HU GRU i jedanaestogodišnji sin. Prijatelji su joj dali nadimak Krško.
Razgovarali smo o tome kako izgleda kad žena koja živi od emocija na sceni odjednom odlučuje o ozbiljnim investicijskim ulaganjima...
POGLEDAJTE VIDEO:
Kad čovjek prvi put dođe pred centar, vidi staklo, čiste linije, gotovo korporativnu arhitekturu. A onda uđe i sve je u drvu, dominiraju zemljani tonovi i mint zelena. Je li taj kontrast bio namjeran?
Potpuno namjeran. Izvana je to zgrada projektirana za budućnost. Potpuno je ozbiljne i impresivne svjetske arhitekture. Kako smo od početka htjeli izbjeći hladnoću i institucionalnost koja se veže uz velike zdravstvene ustanove, interijer smo zamislili kao potpunu suprotnost vanjskoj strogoći - topao, mekan, ljudski životni prostor. Prirodni materijali, zaobljene forme, tkanine koje se poželiš dotaknuti. Ljudi kad uđu kažu da ih više podsjeća na boutique hotel nego na dom. To nam je i bio cilj.
Boje u zdravstvenim ustanovama nisu pitanje ukusa, one izravno utječu na raspoloženje i osjećaj sigurnosti. Zato prevladavaju nježne zelene nijanse, boje pijeska, kamena i drva, a mint zelena se provlači kroz cijeli centar i postala je dio identiteta. Nama kao investitorima nije bilo lako donijeti odluku da prepustimo interijer potpuno u moje ruke. Iako imam iskustvo dizajniranja naše prve poliklinike, ovaj posao je izazovan i za puno iskusnije „igrače“ od mene. Međutim, intuitivno sam krenula u odabire vođena srcem i nekom svojom unutarnjom vizijom. Bilo je ovo neobično iskustvo u kojem sam odluke morala donositi brzo i produktivno. U jednoj fazi angažirali smo dizajnericu Ivanu Primorac kako bi mi pomogla tehnički izvesti neke moje ideje i preko rendera potvrditi vibe koji sam željela postići. Sjećam se jednog dana kada sam u svega dva sata sama odabrala pločice u vrijednosti jednog stana, a onda otišla na kazališnu probu. Cijelim putem sam se pitala je li u pitanju hrabrost ili ludost. Danas, kad gledam rezultat, shvaćam da je bilo ovo prvo. Za namještaj po mjeri natječaj je dobila splitska tvrtka Ben Namještaj koja je „progutala“ ogroman zalogaj. Posebni smo na tu suradnju jer smatramo da naša priča može imati veliki utjecaj na zajednicu. Preko 100 zaposlenika, većinom iz Dalmatinske zagore, ima novu životnu priliku.
Za tapecirani namještaj koji je za nas izradila po narudžbi slovenska tvrtka Škerjanc birali smo talijansku tkaninu Mercis Yucatan u četiri nijanse iste serije tkanine, otpornu i vodootpornu, jer prostor svakodnevno koristi velik broj ljudi i traži estetiku, kvalitetu i otpornost. Izrađeno je više od 700 stolica isključivo za ovaj centar, od punog drva, s pažnjom na ergonomiju i stabilnost. Splitska tvrtka Textor za nas je izradila rolo sjenke i zavjese za potpuno zamračenje, hotelskog tipa, jer je za zdravlje jedan od važnijih parametara upravo kvalitetan san.
Kako za cijelu medicinsku opremu, tako i za bolničke krevete sklopili smo ugovor s hrvatskom tvrtkom Karl Dietz te smo birali premium opremu renomirane njemačke tvrtke Stiegelmeyer. Nismo htjeli da sobe izgledaju kao bolnički odjel, zato smo birali krevete u toploj boji drva višnje. Taj jedan detalj drastično smanjuje osjećaj institucije. U Senior Gold sobama, kao i na odjelu hotelskog smještaja, imamo bolničke krevete presvučene finim štofom, što dodatno daje toplinu i osjećaj ekskluzivnosti. Promišljali smo svaki detalj vođeni idejom „Gdje bi i kako mi voljeli provesti svoju četvrtu dob?“. Ovo je centar rađen po našoj mjeri.
Balansirate s kazališne daske na gradilište od 50 milijuna eura. Što vas je najviše iznenadilo kod sebe u toj ulozi?
Kako su od samo ideje u kolovozu 2024. do potpune realizacije rekonstrukcije objekta u kolovozu 2026. prošle samo dvije godine, najviše me iznenadila ne samo činjenica da odluke donosim iznimno brzo, i na gradilištu i u pregovorima, nego činjenica da sam vjerovala sebi. Ovo su bile dvije godine velikog osobnog testa i rasta. Znanje koje sam stekla u ovoj rekonstrukciji objekta, koja je kudikamo zahtjevnija od obične gradnje, uistinu je neprocjenjivo. U tom sam periodu imala nekoliko kazališnih premijera i iznenađena sam kako sam ozbiljno i predano prišla svim svojim „ulogama“. Najviše sam iznenadila samu sebe koliko brzo i fokusirano u glavi mogu mijenjati teme u danu. To me doslovno održalo na životu.
Budimo iskreni, dio javnosti kad čuje „glumica otvara zdravstveni centar“ prevrne očima. Kako odgovarate na to? Susrećete li se s predrasudama ili ipak Hrvatska konačno podržava snažnu ženu na čelu velikog projekta?
Budimo iskreni, naši ljudi su prvaci u okretanju očima na apsolutno sve, i na puno manje stvari. Nije mi neobično da nailazim na predrasude. Moj cijeli život mogao bi biti sažet u jednu riječ - predrasuda. Na sve predrasude cijeli život odgovaram samo i izričito napornim i teškim radom. Možete misliti kakve su me predrasude dočekale na gradilištu na kojem je u dvije godine radilo preko 500 muških radnika. K tome sam na našim koordinacijskim sastancima bila među mlađima i jedina žena. Danas ljudi sa suzama u očima odlaze s gradilišta. Meni je to dovoljna nagrada i potvrda kakvi smo bili kao ljudi i kao investitori.
Radije bih, u tom kontekstu, obratila pažnju na drugu skupinu ljudi koji su prepoznali i podržavaju moju pokretačku energiju. Svaki dan dobivam predivne poruke podrške ljudi.
Razumijem da ljudima može biti neobično, ali vani u svijetu je sasvim normalno da se glumci bave i drugim velikim, unosnim poslovima. Razumijem i da je u Hrvatskoj status žena u poslovnom svijetu još uvijek u patrijarhalnom režimu, ali ništa od toga nije i neće biti moj problem.
U Hrvatskoj se na mjesto u državnom domu čeka i do petnaest godina, a privatni kreću od tisuću i pol do dvije i pol tisuće eura i također postoje liste čekanja. Cijene za privatne domove su više od prosječne mirovine. Za koga je onda vaš centar? Bojite li se etikete „luksuz za rijetke“?
Ne bojimo se etikete „luksuz za rijetke“, jer mislim da se u Hrvatskoj o domovima za starije još uvijek govori vrlo površno – uglavnom kroz cijenu kvadrata i cijenu sobe, a premalo kroz ono što ta cijena zapravo uključuje.
Uglešić Health & Care nije zamišljen kao još jedan privatni dom za starije. Mi smo zdravstveno-socijalni centar u kojem su smještaj, medicina, rehabilitacija, mentalno zdravlje i svakodnevna briga objedinjeni u jednom sustavu. Korisnik kod nas nije samo osoba kojoj treba soba i pomoć pri oblačenju ili hranjenju. On je čovjek o kojem se kontinuirano brine multidisciplinarni tim. Naša je ideja da medicina ne počinje tek kada se dogodi problem, nego da liječnik i stručni tim budu dio svakodnevice.
Primjerice, kada usporedimo cijenu našeg smještaja s troškom koji obitelj često ima kada kod kuće organizira dvije njegovateljice ili osobe koje će se izmjenjivati tijekom dana, vrlo brzo shvatimo da ta usporedba nije tako jednostavna. I tada još uvijek nismo uračunali liječničku skrb, medicinske sestre, rehabilitaciju, specijalističke preglede, nutricionističku podršku, fizioterapiju i sve ono što kod nas čini jedan integrirani sustav. U Centru je predviđena 24-satna liječnička i medicinska skrb, a upravo je povezivanje različitih zdravstvenih usluga jedna od naših ključnih razlika.
Zato bih voljela da se pitanje ne postavlja samo: „Koliko košta dom?“, nego i: „Koliko košta kvalitetna i sigurna briga o čovjeku kojeg volimo?“
I još nešto što mi je jako važno. U Hrvatskoj smo desetljećima imali svojevrsnu kulturu očekivanja da će roditelji cijeli život stvarati, štedjeti, graditi i na kraju svoju imovinu ostaviti djeci. A kada dođe vrijeme kada njima treba pomoć, često se očekuje da će se djeca nekako snaći - između posla, vlastite djece i brige o roditeljima.
Mislim da moramo početi mijenjati taj pogled.
Naša je dužnost brinuti se o roditeljima. Ali briga ne znači nužno da će kći ili sin osobno 24 sata dnevno njegovati roditelja u vlastitom domu. Briga znači osigurati mu sigurnost, dostojanstvo, medicinsku skrb, društveni život i kvalitetu života kada mu je to najpotrebnije.
I upravo smo zato napravili Uglešić Health & Care. Ne da bismo napravili mjesto za „rijetke“, nego da bismo pokazali kako bi skrb o starijem čovjeku trebala izgledati kada joj pristupimo ozbiljno, profesionalno i ljudski.
Ako netko želi samo krevet i osnovnu njegu, na tržištu postoje i drugačiji modeli. Mi smo napravili nešto drugo. Napravili smo sustav u kojem želimo da čovjek i u trećoj životnoj dobi nastavi živjeti, a ne samo biti zbrinut.
To je razlika između smještaja i skrbi.
I vjerujem da će upravo vrijeme pokazati da ono što danas nekome izgleda kao luksuz sutra može postati standard kojem će ljudi težiti za svoje roditelje – i jednog dana za sebe.
Vi ste birali tkanine i rasvjetu, suprug definira medicinski standard. Gdje se to dvoje sudarilo i tko je popustio?
Upravo u tome i jest kvaka. Svatko se drži svog sektora i naše dvije funkcije nigdje se nisu sudarile, nego su zapravo sjajna sinergija. Ponosna sam na tim liječnika od preko 20 specijalista s kojima smo dogovorili suradnju u našoj poliklinici, kao i na cijelu strukturu našeg rukovodećeg kadra. Imamo jasno postavljenu strukturu od direktora, preko voditelja svih sedam odjela do ureda i voditelja objekta. Apsolutno svi su birani po principu, prvenstveno po stručnosti, a onda po ljudskim kvalitetama i povjerenju u našu ideju. U redovima naših zaposlenika imamo jako puno mladih, pozitivnih ljudi spremnih na rad, koje je Boran vješto iskombinirao s kadrom koji ima višegodišnje iskustvo i autoritet u svojim sektorima.
Vjenčali ste se u crkvi svetog Luke u Sitnom Gornjem, a sad je kapelica sv. Luke prvo što čovjek vidi na ulazu u centar. Koliko je vaš privatni život upisan u ovu zgradu?
Koliko god se trudila ne postati vezana, jer nema smisla biti vezana za imovinu, i bez obzira na mogućnosti širenja u budućnosti i na druge lokacije, naše srce je utkano u svaki centimetar ovog našeg životnog projekta. Kad netko živi projekt 24 sata dnevno dvije godine i kad crta rukom prvi nacrt vođen srcem i vizijom, nemoguće je ostati imun. Zato je i sv. Luka s nama. Boran i ja smo se vjenčali u crkvi sv. Luke u Sitnom Gornjem, a kako je moja baka s majčine strane iz Dugopolja, na ovaj način sam željela ponovno spojiti ta dva mjesta, koja su stvorila i mene. Sv. Luka je zaštitnik liječnika i umjetnika, što ima još jednu simboliku. Na blagdan sv. Luke preživjela sam jednu tešku operaciju pa smatram da je upravo on zaslužan za moju drugu šansu. Kad dodamo k tome da seljani župe Sitno Gornje rade svojim rukama klupe, križ i klecalo za našu kapelicu, sve poprima jedan veći vjerski ton. Također, to će biti sjajno mjesto za pronalaženje duhovnog mira za sve naše korisnike i pacijente.
Glumica ste i kineziologinja, imate 43 godine i gotovo cijeli život radite u industriji koja žensko tijelo tretira kao radni alat. Sad gradite mjesto za ljude koji se bore s vlastitim tijelom. Je li vas to promijenilo u odnosu prema vlastitom starenju?
Išla bih obrnutim smjerom. Baš zato što sam svjesna koliko je naše tijelo važno za ugodnu starost, krenuli smo graditi mjesto u kojem smo mi oni koji bi ljudima trebali pomoći da starost bude ugodna i kvalitetna. Kroz humanitarne akcije u kojima sudjelujem zadnjih godina obratila sam pažnju upravo na osobe starije dobi. U njima sam prepoznala krhkost, ali i mudrost. Smatram da zaslužuju kvalitetnu i dostojanstvenu starost. Osobno smatram da sam svojim roditeljima dužna pružiti sve što su i oni meni. Ne zaboravimo da su se naši roditelji brinuli minimalno 18 godina za nas. I nije im uvijek bilo lako ni emotivno ni financijski. Ljudi u starosti su zapravo jedna velika djeca. Zar nisu zaslužili naš maksimalan angažman?
Odjel za Alzheimer i demenciju uređivali ste za ljude koji se neće sjećati da su tamo bili. Kako se uopće dizajnira prostor za takvog korisnika?
Postoje jasni propisi određeni zakonom kako takav odjel treba izgledati. Jedina smo privatna ustanova koja pruža tu vrstu smještaja. Odjel je zatvorenog tipa, s posebno ergonomski dizajniranim namještajem bez oštrih rubova, te imaju svu opremu drugačiju od ostalih odjela, od boja navlaka do gumenog pribora za jelo u bojama, te pod 24-satnom medicinskom skrbi.
Upisali ste poslijediplomski studij art terapije. Hoće li se to vidjeti u samom centru ili je to za vas osobna stvar?
Bila je osobna stvar više naslonjena na scenski pokret i koreografiranje koje već godinama uspješno radim u kazališnim projektima, a sada se otvorila prilika integracije art terapije u sklopu naših paketa dnevnog boravka za razne poremećaje, kao i podrška našem timu psihijatara i psihologa, ali i za korisnike našeg centra za starije i nemoćne, tako da će art terapija dobiti veliki prostor. Već sam obećala kako ću u sklopu prakse osobno voditi terapije plesom i pokretom za djecu s poremećajima u prehrani.
Poliklinika za mentalno zdravlje ima preko tisuću kvadrata. Ali u Hrvatskoj, pa ako ćemo i iskrenije, u velikom dijelu Lijepe naše, izuzev možda nekolicine urbanih središta, odlazak psihijatru i dalje je nešto o čemu se šuti. Ili rijetko govori... Vjerujete li da će stanovnik Dugopolja, Klisa, Muća, Hvara, Lastova pa i Splita... ući kroz ta vrata?
Destigmatizacija traženja pomoći od specijalista za mentalno zdravlje jedan je od naših primarnih zadataka. To je nastavak ostavštine Boranovog oca, pokojnog prof. Borbena Uglešića, koji je još sedamdesetih prvi u Jugoslaviji intenzivno radio na temi destigmatizacije duševnih bolesnika.
Stanovnici cijele Dalmacije, od Zadra do Dubrovnika, od otoka do Hercegovine, već su naši dragi korisnici usluga. I ne samo oni. Ljudi dolaze od Makedonije do Slovenije te jako puno ljudi iz naše dijaspore dolazi upravo kod nas. Prva smo poliklinika koja je uvela transkranijalnu magnetsku stimulaciju mozga u privatni sektor i tako smo uspješno povezali tradiciju, tehnologiju i znanje. Također, sve ove godine djelujemo u javnom prostoru kroz kolumne, intervjue, javne tribine i društvene mreže kako bismo aktivno sudjelovali u destigmatizaciji. Nikad mi neće biti jasno zašto je normalno otići zubaru kad te boli zub, a nije normalno otići psihijatru. Važna je, kao i kod zubara, pravovremena reakcija. Složit ćete se da je lakše liječiti karijes nego vaditi zub.
Ruku na srce, biste li vi jednog dana živjeli ovdje? I koju biste sobu uzeli?
Apsolutno bih živjela jer smo ga i dizajnirali po svojoj mjeri. Valjda zato i ima teretanu. Jako puno ljudi dođe razgledati zbog roditelja, a onda kažu da bi rado ostali i oni. Potpuno ih razumijem. Predivne sobe hotelskog tipa znatno veće kvadrature od zakonske norme, prateći sadržaji, pet obroka dnevno iz kuhinje by Ivica Katić, pet liječnika na raspolaganju, popunjen i strukturiran dan, shopping centar na svega par minuta, nogometni stadion te gradski bazeni spojeni na naš objekt s predviđenim završetkom radova u roku od godinu dana zadovoljava kriterije i mnogo mlađih osoba. Ima jedna soba koju sam „pikirala“. Iz nje lift ide ravno do garaže. Imam ideju, kao u filmu, da kad mi dosta ekipe iz centra, sjednem u auto i napravim „đir“.
Uglešić centar će donirati 10 posto godišnje neto dobiti udruzi HU GRU - kako ćete odlučiti kome ćete donirati?
To je jedna od odluka koju ne želimo donositi olako. Ako kažemo da će 10 posto godišnje neto dobiti Uglešić Centra biti usmjereno Udruzi HU GRU, onda preuzimamo i veliku odgovornost – da taj novac zaista dođe do ljudi kojima je najpotrebniji.
Potreba je ogromna i svjesni smo da ne možemo pomoći svima. Zato kriterij neće biti poznanstvo, javnost slučaja ili to koliko je neka priča medijski vidljiva. Gledat ćemo stvarnu potrebu, hitnost, dugoročnu korist za obitelj ili pojedinca i ono što možemo konkretno promijeniti. Posebno ćemo paziti na djecu, obitelji koje su ostale bez osnovnih uvjeta za život, samohrane roditelje, teško bolesne i osobe koje su se našle u situaciji iz koje same jednostavno ne mogu izaći.
Želimo da HU GRU bude mjesto kojem ljudi mogu vjerovati. Svaki euro koji dobijemo kao rezultat rada Uglešić Centra za nas predstavlja nečiji trud, povjerenje i dio nečijeg života. Zato ćemo biti odgovorni i prema onima kojima pomažemo i prema onima koji nam svoje povjerenje daju.
Kako stalno ponavljam, ako imaš 10 kg kruha, najmanje što možemo napraviti jest dati 1 kg nekome tko nema. Mi ih ne možemo pojesti svih 10. Toliko bi jednostavno trebalo biti. Imovinu ne možemo ponijeti u grob, ali u zadnjim trenucima života možemo znati kakvi smo bili kao ljudi.