To je to što me zanima!

Japanci rado vraćaju stvari koje je netko na cesti izgubio

Tijekom 2018. godine policija u Tokiju vlasnicima je vratila preko 545.000 osobnih iskaznica, te oko 130.000 mobilnih telefona i 240.000 novčanika koje su pooliciji uglavnom predali pošteni nalaznici
Vidi originalni članak

Izgubljeni novčanik, etui s karticama, ili važnim dokumentima gotovo su sinonim za komplikacije i hrpu izgubljenih živaca oko prijave i vađenja novih. Kamoli da izgubite mobitel, koji nam sad već služi za beskontaktno plaćanje, jedino mjesto u kojem imamo sve brojeve i adrese ljudi koji nam mogu zatrebati, ili kao 'karta' da pronađemo put kući. Gdje god da bili, onaj trenutak kad shvatite da nemate novčanika, kartica ili mobitela, dovoljan je da čovjek potone. 

POGLEDAJTE VIDEO: 

Osim u Japanu. Posebno Tokiju. Imamo li na umu da se broj stanovnika tog grada približio brojci od 14 milijuna, jasno je da svake godine ljudi izgube barem toliko predmeta, a najbolji je dio to što veliki broj njih - pronađe put do vlasnika. Tako je 2018. godine tokijska policija vlasnicima vratila preko 545.000 osobnih iskaznica, što je čak 73 posto ukupnog broja izgubljenih osobnih iskaznica. Isto tako, oko 130.000 mobilnih telefona (83 posto od ukupnog broja izgubljenih) i 240.000 novčanika (65 posto) vratilo se vlasnicima. Često već istog dana kad su ih izgubili.

- Kad sam živio u San Franciscu, sjećam se vijesti o čovjeku koji je u kineskoj četvrti izgubio novčanik, a netko drugi ga je predao policiji - priča Kazuko Behrens, psiholog sa SUNY Polytechnic Institute, iz New Yorka. Kaže kako je to inače rijedak slučaj, pa je vijest naslovljena kao 'Pošteni ljudi'.  No, u njegovom rodnom Japanu to nije tako rijetka pojava, kaže. 

- Za nas (Japance) je posve normalno to da bismo predali taj novčanik. Zapravo se rijetko dešava da netko to ne učini. To bi bilo iznenađenje - kaže, a prenosi BBC.

Što to Japance čini tako poštenima u takvoj situaciji? Čini se da to nema veze s naknadom koju može dobiti onaj tko pronađe neki predmet, ili mogućnost da se to i njima dogodi, zbog koje bi mogli suosjećati s onim tko je nešto izgubio. 

Stvar je, moguće, u tome da policajci u malim kvartovskim stanicama u Japanu imaju drugačiju sliku među građanima nego policija općenito. Prvo, tih je stanica puno. U Tokiju ih u prosjeku ima 97 na 100 četvornih kilometara, u usporedbi sa samo 11 takvih postaja na istom prostoru u Londonu. Time su ti policajci građanima uvijek dostupni. Oni vode računa o tinejdžerima koji imaju problema u ponašanju, pomažu starijim osobama kod prelaska ceste, a ako ih dulje ne vide, često ih i nazovu, da provjere  je li s njima sve u redu. 

- Ako dijete vidi policajca na cesti, ono ga obično pozdravlja - kaže Masahiro Tamura, pravnik i profesor prava na Sveučilištu Kyoto Sangyo u Japanu. Dodaje kako oni rade s puno ljubavi i dobro su prihvaćeni među građanima, zahvaljujući seriji o njihovom životu, koja se prikazivala na televiziji.

AMAZAKE Japanski super napitak: Liječi mamurluk, utječe na rast kose

- Predavanje izgubljenog ili zaboravljenog predmeta nešto je što se ovdje uči još u mladosti. Djecu se potiče da predaju izgubljene predmete, čak i ako je riječ o kovanici sitnog iznosa, primjerice 10 jena (malo više od pola kune). Dijete može ovaj novčić dostaviti 'kōbanu', kako se nazivaju policajci u zajednici, a on će s tom kovanicom postupati kao s bilo kojim drugim izgubljenim predmetom.  Sastavlja se izvještaj, a novčić se nosi u trezor.

Ipak, znajući da nitko taj novac neće tražiti, policija vraća novčić nalazniku, kao nagradu. Isti je postupak i kad su veći iznosi u pitanju. Stoga postupak predaje policiji  može završiti novčanom nagradom, a - nije krađa. 

NOVI CVIJET Japanci 'poludjeli' za slatkim zečićima koji rastu u teglama

U studiji koja je uspoređivala praksu s izgubljenim telefonima i novčanicima u New Yorku i Tokiju, pokazalo se da su stanovnici Tokija policiji predali čak 88 posto telefona koje su ljudi tražili nakon što su izgubljeni, u usporedbi sa samo 6 posto, koliko je vraćeno u New Yorku. 

S druge strane, izgubljene kišobrane vlasnici rijetko pronalaze. Od 338.000 predanih kišobrana u Tokiju tijekom 2018. godine, samo jedan posto njih pronašlo je put do vlasnika. Oko 81 posto njih preuzeli su nalaznici. Štoviše, u ovom slučaju studije pokazuju da su ljudi skloni čak i uzeti pronađeni kišobran za sebe, posebno ako - pada kiša. 

Japan ima kompliciranu povijest s iskrenošću, kaže Kazuko Behrens. Na primjer - do prije 10 ili 20 godina bilo je sasvim normalno da liječnici u Japanu uskraćuju dijagnoze pacijentima. Rekli bi stvarno stanje samo članovima njihove obitelji. Dakle, pacijent ne bi znao ako ima rak, a kamoli kakve su prognoze razvoja bolesti. 

DREVNA MUDROST Tražite smisao u svom životu? Ovaj japanski koncept pomaže

- Japanci vjeruju da biste mogli izgubiti volju za životom ako znate da bolujete od smrtonosne bolesti i da je uznapredovala, pa su tako članovi obitelji oboljelome uvijek nastojali prikazati da mu nije ništa loše. Zapadnjaci su šokirani kad to čuju. No, motivi koji stoje  iza toga su složeni i duboko ukorijenjeni u japanskoj kulturi - pojašnjava Kazuko Behrensa te dodaje da se to u novije vrijeme počelo mijenjati.

Ona kaže da je odnos Japanaca prema istini uvjetovan 'strahom' koji proizlazi iz budističkog vjerovanja u reinkarnaciju. Unatoč tome što se većina Japanaca ne poistovjećuje s organiziranom religijom, mnogi prakticiraju duhovne vježbe  i pravila iz šintoizma i budizma, s naglaskom na postojanju duhovnog života i nakon smrti, što igra veliku ulogu i u tradiciji povezanoj sa sprovodima.

Nakon cunamija koji je 2011. pogodio sjeveroistok Japana, mnogi su ostali beskućnici, bez posjeda, hrane i vode. Ali čak i u nevolji, ljudi su pokazali da mogu hrabro staviti potrebe drugih ljudi ispred svojih.  Behrens to uspoređuje s budističkim etosom 'Gamana', koji je sličan strpljenju ili izdržljivosti i potiče na to da razmišljamo o drugima, a ne o sebi. U medijima se navodi da je u Japanu na pogođenim područjima bilo znatno manje pljačke, nego što je to zabilježeno u sličnim devastiranim područjima u drugim zemljama. Činjenica da je pljačka u to vrijeme u Japanu bila rijetkost, kaže Tamura. Ipak, ukazuje na jedan primjer, koji otkriva fascinantan uvid u ljudsku psihu.

PLAHTE, RUČNICI I MAJICE Video s uputama japanke Marie Kondo: Ovako treba složiti veš

- Nakon što su nuklearni reaktori u Fukušimi stali zbog potresa 2011. godine, područje je mjesecima bilo zapečaćeno zbog jakog zračenja. Krađe su se dogodile zato što  apsolutno nikoga -  policije ili bilo koga drugoga - nije bilo u blizini -  kaže Tamura.  Time objašnjava koncept 'Hito no me', koji bi se mogao opisati kao  'društveno oko'. Naime, čak i bez nazočnosti policije, krađa se neće dogoditi sve dok postoji vjera u Hito no me. No, kad su područja napuštena, krađe se ipak događaju. 

Osim toga, u šintoizmu sve, od stijena do drveća, posjeduje duh. Iako je organizirani šintoizam manjinska vjera u Japanu, neka vjerovanja prožimaju kulturu te zemlje. Zbog toga Kazuko Behrens vjeruje da su Japanci za takvo ponašanje motivirani 'strahom': Ako vjerujete da vas stalno promatraju, prirodno je da kad pronađete neki predmet prvo mislite na druge i imate poriv vratiti to.

OBIČAJI ZA VALENTINOVO U Japanu poklone kupuju samo žene, a u Estoniji i prijatelji...

Općenito govoreći, ljudi u istočnoj Aziji dijele kolektivističke osobine i rado daju prednost drugima, što vodi do ponašanja koje na prvo mjesto stavlja dobrobit grupe. U jednom su istraživanju, majke iz SAD-a i Japana zamoljene su da govore o svojim težnjama vezanima uz svoju djecu  Behrens kaže da se pokazalo kako japanske majke željele da njihovo dijete živi 'futsuu' (prosječnim ili običnim) životom, dok Amerikanke to gotovo nikada ne ističu. Nije baš da sve američke majke žele da njihovo dijete postane međunarodna superzvijezda, no u velikom broju slučajeva njihove težnje idu u tom smjeru. 

- U ljudima se u Japanu ugrađuje stav da je lijepo učiniti nešto za nekog drugog. Tako kad nešto predate policiji, zapravo na neki način nekome činiti dobro, jer vraćate ono što je izgubio, kaže  Kazuko Behrens. Takvo gledište govori o pripadnosti grupi i ide za tim da bi izbacivanje iz grupe kojoj pripadate bilo značajna trauma za mentalno zdravlje, dodaje. 

'TO MUŠKARCI NE RADE' Šokirao je sugrađane: Japanski političar uzeo porodiljni dopust

- Važno je na neki način pripadati nekoj grupi. Dobro djelo, kao što je vraćanje novčanika; čini da imate povjerenja u to da će u budućnosti netko drugi učiniti isto. Vjerujem da je to nešto što nam je usađeno - kaže. 

- Suština je, naravno, da ljudi u Japanu žele vratiti tuđe stvari zbog zakona i normi, a ne zbog nekog unutrašnjeg pojma poštenja. Ali,  funkcionira i taj osjećaj -  kaže Mark D. West, profesor Pravnog fakulteta sa Sveučilišta u Michiganu, američki stručnjak za japansko pravo i pravni sustav te zemlje, koji je to testirao i na vlastitom novčaniku - pustivši da padne u New Yorku i u Tokiju. 

Činjenica da policajci postoje na svakom koraku te kulturna tradicija koja tjera ljude da prvo pomisle na druge možda je osnova koja je važnija od bilo koje druge spoznaje za zaključak da Japanci djeluju kao pošteni, u očima Zapada. 

POGLEDAJTE VIDEO: #ZAJEDNO24SATA sa Robertom Knjazom:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

Idi na 24sata

Komentari 0

Komentiraj...
Vidi sve komentare