Na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata na Tajvanu u studenom prošle godine maratonka Ines Jozić (29) iz Slavonskog Broda debitirala je u toj disciplini i zauzela sjajno 17. mjesto s istrčanih nevjerojatnih 231,079 kilometara. Osim toga, Ines je i državna rekorderka u trčanju na 12 sati sa 138 kilometara. Nedostajalo joj je tek oko 300 metra da sruši svjetski rekord. Godine 2019. pobijedila je i na poznatoj utrci Wings for Life Zadar istrčavši 49 kilometara, a time se plasirala na šesto mjesto spomenute utrke na svjetskoj razini.
POGLEDAJTE VIDEO:
Impresivne kilometre niže kao članica Ultramaraton kluba Mazator, a zbog silnih uspjeha i brda osvojenih medalja na natjecanjima 2022. godine okrunjena je i titulom druge najbolje sportašice grada Slavonskog Broda. No to je samo dio priče. Naime, ova mlada djevojka magistra je sestrinstva koja radi u Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” u zahtjevnim 12-satnim smjenama, dok istovremeno vodi bitku i s poremećajem prehrane - bulimijom, s kojom se bori još od osnovnoškolskih dana.
Pomažeš drugima, radiš smjene u bolnici, trčiš, koliko ti je to sve naporno i kad nađeš vremena za odmor? Baviš li se s još nečim u životu?
Po struci sam magistar sestrinstva, radim smjenski rad na odjelu neonatologije na pedijatriji. Iskreno, nije mi još ništa naporno i nadam se da će to još trajati. Naviknula sam se na smjene i trčanje. Sve je to dio mog života i to je ono što me veseli. Povremeno znam još crtati, imam i umjetničku dušu, to je još jedan dio mene koji me ispunjava. Ostatak vremena volim provesti u društvu, obitelji, sa svojim psom.
Kako si i gdje provela djetinjstvo i kako to da si se odlučila na sestrinstvo?
Djetinjstvo sam provela u rodnom gradu Slavonskom Brodu. Tu sam provela dane svoje mladosti, puno prijatelja iz osnovne škole i dalje imam i družimo se, oni su mi kao obitelj. Upoznala sam i svoje drage trkače koji su mi ušli u srce i oni su sad dio mene i mog života. Iskreno, oduvijek me privlačilo pomagati ljudima i brinuti, uvijek gledam više na druge nego na sebe, i tako sam završila srednju školu u Slavonskom Brodu, prvostupništvo sam završila na Medicinskom fakultetu Osijek, a magisterij u Slavonskom Brodu. Svoj posao i svu tu djecu obožavam.
Koliko dnevno treniraš i s kim? Nemaš trenera, pa tko ti onda daje potporu? Koliko si bliska s kolegama, kolegicama, i koliko ste potpora jedni drugima?
Treniram onako kako ja želim, nemam plana, programa ni trenera. Sama sam svoj majstor, ali alat su mi samo noge i glava. U početku sam trenirala tri puta tjedno, a danas znam dnevno pretrčati od 25 do 30 kilometara, većinom bude to u komadu, ali zna se često i zalomiti dva puta dnevno, gdje nekad bude i više od 35 kilometara. Vikendom se nakupi i 50-60 kilometara. Sve ovisi o meni i vremenu. Članica sam Ultramaraton kluba Mazator, to je ipak klub u mojem gradu i treniram za njega. Treniram sama, često u društvu i trkača, jer oni su dio mene, moja obitelj.
Kad si počela trčati, s koliko godina, i kad si prvi put istrčala maraton?
Počela sam trčati 2017. godine, bilo je ljeto, lipanj. Željela sam se uključiti u neku novu aktivnost i nakon što sam na Facebooku ugledala oglas za Školu trčanja, to je bilo to. Treneri su me čak stavili u sporiju grupu, a onda sam nakon nekoliko mjeseci slavila na utrci od šest kilometara. Tad sam imala 22 godine i odmah sam se zaljubila u trčanje. Bilo je to najbolje razdoblje, nisam imala pojma ni što je tempo niti koje su tenisice za trčanje. Prvo sam trčala u starkama, a onda sam kupila tenisice Nike koje uopće nemaju veze s trkačkim modelima. Onda sam pomalo slušala druge, što je sve potrebno i zašto. Pomoglo mi je to za upoznavanje sebe i mojeg stila trčanja. Prvo sam istrčala ultramaraton, nisam trenirala ni godinu dana, čisto radi zabave. Tu utrku trčala sam šest sati. Prvi maraton bio je 2018. godine u Berlinu. Svaki trenutak mi je bio poseban, toliko veliki maraton. Veselih navijača i podrške nije falilo, svih 42,2 kilometara.
Koliko si maratona uopće istrčala i kojeg se najviše sjećaš? Prošle godine u Bratislavi si pobijedila...
Nisam sigurna koliko točno sam ih otrčala, ali oko 15 sigurno jesam. Najdraži mi je maraton u Berlinu, lijepo sjećanje ostalo je na maraton u Rimu i Barceloni. Naravno, tu su i Bratislava te naše Plitvice, gdje sam osvojila prvo mjesto. Volim kad kroz šalu i smijeh završim maraton s uspjehom.
Danas nižeš samo uspjehe, koji ti je najveći? Koliko si ponosna na sebe? Koliko imaš osvojenih medalja i koja ti je najdraža? Wings of life? To je stvarno bio fascinantan pothvat...
Za mene je sve uspjeh. Ne želim previše izdvajati kad je svaka utrka bila posebna i nezaboravna. Imam mnogo medalja. Ne znam im broj, i bolje da ne znam jer nemam više ni mjesta za njih. 'Wings for life' je bio te godine nezaboravan. Bila sam tad u odličnoj formi, trenirala po planu, upute sam imala i od trenera. Bila sam izvrsna i neumorna. Taj 'Wings' sam s lakoćom trčala, kriv je automobil što me uopće zaustavio, ha, ha.
Jesi li ikad poželjela da se prestaneš baviti time?
Povremeno me nekad nešto naljuti i budem tužna te imam sto milijuna razloga kako bih sve zaboravila i pobjegla od svega. Ali to je tolika ljubav da odmah sljedeći dan sve zaboravim i krenem dalje svojim trkačkim stazama.
Kako se motiviraš usred utrke ako ponestane snage? Maratonci obično pričaju da zamišljaju neko lijepo mjesto i pokušavaju tamo ostati kako bi pregorjeli najteže trenutke?
Ha, ha, dobro razmišljaju. Ja nemam takvih misli, nego pričam sa sobom, tješim se da sam jaka i snažna, da imam većih problema od ovog trenutnog manjka snage. Govorim si samo da imam još malo, pa makar bilo još puno i puno kilometara. Jednostavno, glava se tad prebaci na neku pozitivnu energiju i to mi daje snage. Tvrdoglava sam i ne puštam ništa dok ne završim.
Kad si oboljela od bulimije i kako se danas s time nosiš? Kako je to komentirala okolina? Tko ti je pokušao prvi pomoći? Kako izgleda svakodnevna borba?
Počelo je s anoreksijom, još davno, u osnovnoj školi, mislim u sedmom razredu. Dobila sam tad koji kilogram viška, što mi je teško padalo. Međutim, imala sam urednu težinu, tek sam sad toga svjesna. Visoka sam oko 170 centimetara, a imala sam 50 i nešto kilograma. No htjela sam imati manje. Dijetama sam pala čak na 38 kilograma. I onda se to nastavilo kroz život. Jedan period sam bila bolje, nakon srednje škole. Početkom fakulteta počele su i velike borbe s bulimijom, koje i dalje traju i samo se pitam kako uopće imam snage za sve to kad nikad nemam normalne elektrolite niti ikad uzimam kakve dodatke prehrani. Gdje bih bila kad bih normalno živjela i unosila u organizam sve potrebno. Najgora faza bila je 2020., kad sam završila na infuziji, a liječnica se čudila kako mogu toliko pretrčati uz tako loše stanje. No ja sam joj rekla da bih sad mogla ustati i trčati iako realno nisam u stanju. Ponekad u toj borbi s bolesti posustajem jer nemam samopouzdanja. Teško je priznati i sebi i drugima da imaš problem. Voljela bih pobijediti i u tome, zato ću se i dalje boriti. Mi imamo strah od hrane i teško je to objasniti nekome tko ne pati od ovog poremećaja. Jedem namirnice od kojih se osjećam 'sigurno' i puno trčim jer mi je to ispušni ventil.
Tko ti je najveća životna podrška u svemu što radiš? Koliko ti je pomogla psihoterapija?
Meni je najveća podrška moja mama, ona je najbolji drug u svemu. S njom mogu o svemu, samo ne o poremećaju, o kojem uostalom rijetko s kim pričam jer me sve oko toga živcira i kao da izbjegavam pomoć. Nisam išla na redovite psihoterapije. Pokušam i odustanem.
Koliko natjecanja imaš godišnje i kako izostaješ s posla za to vrijeme? Gdje si nedavno putovala na natjecanja?
Natjecanja imam koliko ja želim i koju utrku prijavim. Nekad idem češće, nekad se malo odmaram od utrka i trčim samo po svome. Zadnje natjecanje u prošloj godini bilo je Svjetsko prvenstvo na 24 sata trčanja u Taipeiju na Tajvanu. Jako sam se radovala to isprobati, a Indija u prosincu je bila odlična, to je bilo Svjetsko prvenstvo na 50 kilometara, isto vrlo zanimljivo iskustvo. Uz ekipu s kojom sam išla ponavljala bih to svakog vikenda ako treba. S tim pozitivnim ljudima zabave nikad ne fali. Volim sve svoje lude trkače, mi smo nekako drukčiji, ali opet povezani te se razumijemo.