Živim u centru grada, na početku Jurišićeve i odmah nakon potresa koji smo doživjeli u ožujku, izjurio sam vam i gledao tu dramu. Sve je bilo u oblacima prašine, s nekih su zgrada 'visili' dimnjaci, izgledalo je kao da će svaki čas pasti, a neki su već bili samo hrpa cigli na zemlji. Doživio sam to jako emotivno i u tom se trenutku rodila ideja da od tog materijala sagradim tradicionalnu kućicu. I to ne bilo kakvu, gradimo 'ljubavnu kućicu', priča akademski kipar Radivoje Jovičić, Viši konzervator-restaurator za Etnološki materijal, koji gotovo već dva desetljeća promovira kulturu tradicijskog graditeljstva.
POGLEDAJTE VIDEO (Obitelji čije kuće su stradale u potresu žive u Studentskom domu):
Naime, još 2000. godine, Jovičić je krenuo s otkupom zemljišta u Vukomeričkim goricama, u svojevrsnom trokutu između Zagreba, Siska i Karlovca, od kojih je podjednako udaljeno oko 35 kilometara, s ciljem da tu osnuje Etno-selo Kravaščica, nazvano po rijeci koja prolazi imanjem.
Na tom području s vremenom je vlastitim sredstvima otkupio 46 jutara zemlje i do 2010. postavio devet drvenih turopoljskih kućica koje spašava od propasti, doslovno kao ruševine iz trnja, koje, zajedno s obitelji i suradnicima iz njegovog Restauratorskog ateljea, obnavlja i pretvara u ljepotice, baš onakve kakve su bile nekada.
U razgovoru često govori o svetosti tih starih tradicionalnih materijala, što bi se pojednostavljeno moglo opisati kombinacijom tradicije, povijesti i emocija koje oni unose u neku novu građevinu i tako joj daju energiju koja kroz novu građevinu nastavlja 'živjeti'. Kad vidite strast kojom opisuje drvenu građu ili ukrase koji su ugrađeni u svaku tu kućicu, zapravo se čini da je ono najvrjednije što te kućice čini takvima kakve jesu ta neizmjerna ljubav umjetnika prema tradicionalnim materijalima i gradnji.
Odluka o tome da se s radnicima povuče iz grada i da na toj njivi počnu graditi kućicu tradicionalnim načinom gradnje rodila se čim se pojavila korona. Potres je došao u trenutku kad su počeli razmišljati o materijalima, dodaje.
- Ta dva zla su se spojila i tako se jednostavno nametnula ideja da tu kućicu izgradimo od cigli iz srušenih zagrebačkih dimnjaka – priča te dodaje kako ima neke povezanosti između potresa u Zagrebu iz 1880. i ovog danas.
- Prisjetite se, August Šenoa je nakon onog potresa sa zanosom govorio o tome kako želi spašavati grad i ostao pomagati sugrađanima, no obolio je od tuberkuloze, bolesti koja je bila glavna zarazna bolest toga vremena. I sad smo se, u vrijeme potresa, borili sa zaraznom bolešću, te energije kao da su povezane – pojašnjava. Dodaje kako su članovi njegove obitelji te njihovi prijatelji volonteri ubrzo nakon potresa počeli obilaziti mjesta s hrpama cigli po koje su došli kamioni i uz dozvolu vlasnika zgrade odnositi one koje im odgovaraju.
- Kako je to bila situacija u kojoj su mnogi dimnjaci urušeni i prijetilo je da padnu nekom na glavu, a bilo je građana koji ih ne mogu sami ukloniti, tako su mladi iz naše ekipe odlučili pomoći ljudima i u većini slučajeva dobili dozvolu da odnesu tu ciglu. Tako smo pomogli očistiti 27 zgrada i ponijeli dio njihove povijesti – priča zaljubljenik u tradiciju, dok nam pokazuje vrh Kolmarove stambeno-poslovne zgrade na Trgu bana Jelačića, s kojega se urušio jedan dio i nekoliko cigli također je završilo na gradilištu.
- Na kraju smo sakupili oko 6000 cigli, što je dovoljno za gradnju koju planiramo. No, trebat ćemo ih još 300-injak, jer su neke bile slomljene, pa to ovih dana pomalo skupljamo. Sad kad se pročulo što radimo, javljaju mi se mnogi građani s informacijama gdje se nešto ruši i gdje možemo nabaviti materijal – priča Jovičić, dok s velikom strašću govori o tome kako takav materijal nosi 'pamćenje svoje prethodne uloge, te će u novom obliku obliku akumulirati nove vrijednosti i tako jednoga dana imati još veću vrijednost'.
U međuvremenu, na gradilištu u Vukomeričkim goricama, nikli su temelji nove 'ljubavne kućice'. I to ne bilo kakvi, nego s puno dubljim temeljima nego što su se inače gradile, kako bi bilo sigurno da može izdržati i neki budući potres i zub vremena, priča kipar. U taj je temelj već ugrađen veliki broj cigli iz zagrebačkih dimnjaka, pokazuje nam, a na samom trijemu, na ulazu na koji će svatko tko ulazi morati kročiti, nalazi se i stari rubni kamen koji je nekada bio rubnik između HNK i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i – baš kao i svaka ta cigla – ima svoju priču.
- Prije nekoliko godina došli su radnici i počeli skidati te stare ploče i stavljati nove. Bio sam baš pogođen time i htio odnijeti dio njih, da ih sačuvam, ali mi to nisu dali, pa sam na kraju morao otići na Jakuševac po njih, priča nam zaljubljenik u tradicionalne materijale. A i intrigantni naziv kućice ima posebno značenje i dio je obiteljske tradicije, kaže.
- Nekada ste imali velike obitelji koje žive u jednoj kući. Uzmimo, na primjer, obitelj sa pet sinova. Kad bi prvi sin stasao za ženidbu, u dvorištu obiteljske kuće gradila se jedna mala, u kojoj se mladi par može odvojiti i malo uživati u ljubavnom životu. Kad bi se sin oženio, on i mlada preselili bi u tu kućicu i bili tamo obično dok se ne počne nazirati da je mlada trudna, jer bi tada često došlo vrijeme za to da se i drugi sin sa ženom 'povuče' – pojašnjava kipar.
Te su ljubavne kućice nerijetko znale biti 'nacifrane' slično kao i velika obiteljska, pa Jovičić s velikim žarom priča i o tome kako je na jednom imanju s drvenom kućicom koja se urušava pronašao ostatke trijema za koji vjeruje da bi ih možda mogao dobiti i iskoristiti u gradnji. Riječ je, naime, baš o jednoj prekrasno nacifranoj, pa bi se tako i ta tradicija, te barem dio njezine ljepote spasili od propadanja, dodaje.