Zanima vas ova tema? pročitajte onda i ovaj članak: Nemam nogu, ali ne odustajem, želim se popeti na Kilimanjaro
Claire Nelson (37) novinarka je časopisa sa sjedištem u Londonu, koja je na pješačenju Nacionalnim parkom Josua Tree u američkoj državi Kalifornija, slomila zdjelicu. Četiri dana je čekala pomoć sa slomljenom zdjelicom i o svom iskustvu napisala knjigu 'Stvari koje sam naučila iz pada'
Bez vode, u jednom je trenutku morala piti i vlastitu mokraću, piše Claire.
- Tri dana sam ležala ranjena u pustinji, kad sam konačno prihvatila da bih mogla umrijeti. Dok sam padala u nesvijest i vraćala se zamišljala sam kako mi razbijene kosti propadaju u zemlju u prašnjavoj dolini. Očajnički sam željela živjeti, no gubila sam snagu - priča Claire.
Ona je 2005. godine iz rodnog Novog Zelanda preselila u London, gdje je počela raditi kao novinarka magazina. Bila je optimistična i snažna, no s vremenom se počela boriti s depresijom. Iako je imala sustanara i bila društvena, osjećala se usamljeno. Zato je 2017. otišla kod liječnika opće prakse koji joj je propisao antidepresiv.
POGLEDAJTE VIDEO: O biljkama koje pomažu protiv stresa i tjeskobe
- Znala sam da se nešto mora promijeniti, pa sam odlučila preseliti u Kanadu, gdje ću moći istraživati prirodu i ujedno raditi na tome da raščistim svoje misli. U ožujku 2018. počela sam putovati po Kanadi i sljedećih nekoliko mjeseci provela vozeći se po sniežnim vrhovima, šetajući planinama. Kad su me prijatelji iz Parka Joshua Treea, smještenog u kalifornijskoj pustinji, dva mjeseca kasnije pozvali da im se pridružim, ugrabila sam priliku. Bila je sezona izlaska zmija iz brloga, temperature su dosezale i 40 °C, no osjećala sam se samouvjereno i bila zadovoljna - priča Claire.
Tako je 22. svibnja krenula u šetnju kroz sedam kilometara dugu dolinu prema oazi palmi, misleći da će se vratiti za četiri sata.
- Bila je to idilična šetnja, pored kaktusa i smreke, s panoramskim pogledom na pustinju. Ali na pola puta do oaze, dok sam se penjala preko hrpe gromada, skliznula sam i pala s otprilike sedam i pol metara. Zdjelica mi je pukla od udarca, uzrokujući neopisivu bol. Shvatila sam da se ne mogu pomaknuti od struka prema dolje i nisam mogla sjediti ni stajati - dodaje.
U panici je shvatila da je predaleko da bi imala telefonski signal, pa neće moći pozvati pomoć, te da nikome nije rekla kuda ide.
Na Google maps aplikaciji vidjela je da je prešla oko kilometar staze i počela shvaćati da su šanse za to da će na tom mjestu umrijeti velike. Dok je gledala slike obitelji i prijatelja, znala je da mora ostati mirna da bi mogla racionalno odlučivati.
- Usredotočila sam se na praktične zadatke, poput korištenja planinarskog štapa za nanošenje kreme za sunčanje na noge te izrade sjenila od štapa i plastične vrećice. Ali, vrućina je bila neumoljiva. Nakon 24 sata, ponestalo mi je vode, Nisam jela od ručka, kad sam pojela sendvič i popila proteinski shake, no nisam bila gladna, samo očajno žedna - priča Claire.
Tad je shvatila da mora skupljati mokraću u praznu bocu i počela ju piti. Nije bilo druge, to joj je pružilo barem malo potrebne tekućine. Noći su bile zastrašujuće, priča Claire. Zamišljala je kako zmije puze iz sjene i svaki zvuk bi ju sledio. Nakon četiri dana, istinski je vjerovala da će umrijeti, prenosi The Sun.
- Usta su mi bila suha poput krede, bila sam tako slaba da se više nisam mogla boriti. Onda sam odjednom, niotkuda, čula zvuk preko zvučnika. Bio je to spasilački helikopter. Pozvali su ih moji prijatelji. Tijekom trećeg preleta opazili su me kako mašem suncobranom. Osjetila sam kako me preplavljuje olakšanje dok su me prebacivali u bolnicu u Palm Springsu i odvodili na intenzivnu njegu, gdje sam telefonom napokon razgovarala sa svojom obitelji - priča Claire.
Dodaje kako je njena mama odmah doletjela da bude s njom, prije nego što se morala vratiti kući da dogovori sve za njenu njegu.
- Bila sam u bolnici 18 dana i za to vrijeme prošla sam operaciju umetanja šipke u moju slomljenu zdjelicu te dobivala tekućinu za rehidraciju. Napustila sam bolnicu 11. lipnja i vratila se u Toronto, gdje mi se pridružila i mama, prije nego što sam u kolovozu stigla kući, na Novi Zeland.
Morala sam ponovo naučiti hodati, no bila sam na nogama nakon nešto više od šest mjeseci - priča Claire.
Iako još uvijek uzima antidepresive, shvatila je da je postavljala zidove između sebe i ljudi, da se zaštiti od povreda, zbog čega se osjećala usamljeno. Bilo je vrijeme da se otvori i pusti ljude unutra.
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: 7 najljepših tura za pješačenje i planinarenje po Lijepoj našoj
POGLEDAJTE VIDEO Joško Čagalj Jole: #ZAJEDNO24SATA: