Koliko ste se puta vratili do automobila kako biste provjerili jeste li ga zaključali? Koliko puta u danu operete ruke nakon vožnje javnim prijevozom? U užurbanom modernom svijetu, svatko od nas nosi sa sobom određene rituale, povremene strahove, ili neobične misli koje nas 'muče'. No, što kada te misli prestanu biti prolazna briga i postanu neprobojan zid koji oblikuje našu svakodnevicu? Veliki broj ljudi vodi nevidljivu bitku s mislima koje ih prate poput sjene i kojih se ne mogu lako riješiti. Te ponavljajuće, nametljive misli nisu tek obična zabrinutost, one ometaju i značajno narušavaju životno funkcioniranje.
POGLEDAJTE VIDEO - Iva Majurec o svom životu s OKP-om govorila je prije nekoliko godina:
Strah je prirodan ljudski mehanizam, no kod nekih ljudi on poprima oblik stalne i intenzivne prijetnje. Brojni pojedinci žive pod teretom neprestanog straha od infekcija, prljavštine, bakterija ili virusa. Kod drugih se anksioznost manifestira kroz panične misli o nezaključanim vratima, uključenoj peći ili pegli koja bi mogla uzrokovati požar i sl.
Slični obrasci ponašanja se često pretvaraju u sate provedene u pretjeranom čišćenju i dezinfekciji doma, bjesomučnom pranju odjeće, ponavljanju određenih brojalica ili riječi, dodirivanju predmeta točno određenim redoslijedom, ili slaganju stvari po rigoroznim pravilima. Kada misli i postupci postanu kontinuirani, a osoba koja od njih pati postane potpuno svjesna da su njezini postupci iracionalni i pretjerani, prelazimo granicu uobičajene zabrinutosti. Tada se najčešće suočavamo s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP-om).
Ljudi koji žive s ovim poremećajem te misli smatraju iznimno neugodnima i nametljivima, ali jednostavno ne mogu postupiti drugačije. Razumijevanje ove problematike prvi je korak prema uklanjanju teškoće. O tome kako prepoznati OKP i kako si pomoći, saznat ćemo od doktorice znanosti iz područja kliničke psihologije dr. sc. Radojke Kraljević, koja je diplomirala, magistrirala i doktorirala na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završila je psihoterapijsku edukaciju pri Fritz Perls Institutu iz Düsseldorfa (The European Association for Psychotherapy). Radila je na Libertas međunarodnom sveučilištu kao nastavnica i voditeljica Savjetovališta za studente. Bila je koordinator i evaluator na više znanstveno istraživačkih europskih projekata i programa. Objavila je tri knjige, 35 radova, sudjelovala s više od 35 izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima. Vanjski je konzultant i trener u području komunikacije i konflikata, traumatizacije, obiteljskog nasilja i nasilja na radnom mjestu. Surađivala je s više međunarodnih i nacionalnih organizacijama. Članica je European Association for Psychotherapy, EAP, Hrvatske psihološke komore i Hrvatske komore psihoterapeuta.
Dr. sc. Radojka Kraljević
Kako se manifestira opsesivno-kompulzivni poremećaj i koje su njegovi prvi pokazatelji?
Rani znakovi OKP-a obično su suptilni i nije ih uvijek lako prepoznati. Njihova pojava često se 'opravdava' preosjetljivošću i perfekcionizmom neke osobe. Kod djece se prve manifestacije OKP-a mogu tumačiti kao dio razvojnih faza u odrastanju. Kao i kod svakog poremećaja, važno je rano prepoznavanje prvih znakova OKP-a. Znakovi na koje posebno treba obratiti pažnju i prema kojima je OKP psihički poremećaj je prisutnost ponavljajućih, intruzivnih, neželjenih misli, (opsesija), koje osoba osjeća da mora izvršiti nekim ponavljajućim radnjama ili mentalnim ritualima, a sve kako bi smanjila tjeskobu izazvanu opsesijama. OKP ciklus kreće od ponavljajućih i neželjenih misli koje osoba ne može 'isključiti' (npr. ''Što ako se razbolim.'', ''Što ako sam nešto pogrešno napravila.'') Na primjer, javlja se pretjerana zabrinutost oko čistoće, sigurnosti, moralnosti ili ispravnosti postupanja. Osoba s OKP-om djeluje napeto, stalno je 'na oprezu', teško se opušta. Potom se javljaju rituali, ponavljajuće radnje koje smanjuju nelagodu, poput provjeravanja vrata, pranja ruku duže nego inače, slaganje predmeta i sl. U jednom trenutku, osoba pokušava neutralizirati nametnute misli i izbjegavati situacije koje izazivaju nelagodu. Često traži potvrdu iz okoline od drugih osoba za svoje postupke (npr. ''Misliš li da je ovo doista čisto?''). U ponašanju je prisutna rigidna potreba za točnošću, simetrijom i pravilnostima. Kod djece to može npr. biti dugotrajno pisanje i brisanje školskog zadatka. Ovo je poremećaj u kojemu perfekcionizam prelazi u opsesivnost. Može se javiti pretjerana odgovornost ili krivnja. Osoba ima osjećaj da mora spriječiti loše događaje (npr. ''Nešto će se dogoditi ako ne provjerim…'', ''Teško ću se razboljeti ako ne operem puno puta ruke, to je onda moja krivnja.''). Rituali traju sve duže i duže i u konačnici oni preuzimaju kontrolu i određuju ponašanje osobe.
OKP postaje poremećaj kad opsesije i kompulzije počnu narušavati svakodnevni život i funkcioniranje osobe svojim trajanjem - oduzimaju puno vremena, uzrokujući značajnu tjeskobu (misli su nametljive, zastrašujuće) i ometanjem u izvršavanju životnih zadataka. Ponašanje osobe nije više stvar izbora, 'moram', a ne 'želim' nešto učiniti. Ukratko, opsesija izazova tjeskobu/strah, vodi u kompulziju (radnju koju je potrebno izvršiti). Kompulzija kratkoročno smanjuje tjeskobu, ali dugoročno jača OKP. Stručna pomoć može pomoći u prekidanju ovog procesa i važno je zatražiti je!
Često miješamo pojmove opsesija i kompulzija. Što su kompulzije, a što opsesije, i kako ih možemo razlikovati? Možete li nam to približiti kroz neki slikovit primjer iz prakse?
Opsesije su definirane kao ponavljajuće misli, porivi ili slike koje su doživljene kao intruzivne i neželjene, te u većini ljudi izazivaju izraženu tjeskobu ili nelagodu.
Kompulzije su ponavljanja koje osoba osjeća da mora izvršiti kao odgovor na opsesiju. Kroz ove radnje osoba smanjuje tjeskobu i zamišljene katastrofične ishode.
Opsesije su misli, a kompulzije radnje. Opsesije stvaraju strah, kompulzije služe da tu tjeskobu privremeno smanje, ali dugoročno održavaju OKP.
Evo primjera za opsesiju: ''Ako ne operem ruke, zarazit ću prijatelje/obitelj''. Tjeskoba uključuje strah od bolesti.
Primjer za kompulziju je pretjerano i dugo pranje ruku. Nakon toga se javlja olakšanje (''Sad je sve u redu.''). Sljedeći put 'pranje ruku' izaziva još jaču tjeskobu i ciklus se ponavlja.
Koji su uzroci OKP-a i u kojem se životnom razdoblju ovaj poremećaj najčešće javlja?
Danas znamo da OKP nastaje zbog međudjelovanja bioloških, psiholoških i okolinskih čimbenika. Istraživanja pokazuju da u podlozi poremećaja postoji neurobiološka ranjivost, uključujući promjene u moždanim krugovima koji reguliraju otkrivanje prijetnje, kontrolu impulsa i donošenje odluka. Ulogu imaju i neurotransmiteri, osobito serotonin, te genetski čimbenici koji povećavaju sklonost razvoju OKP-a.
Psihološki čimbenici dodatno oblikuju poremećaj. Pokazalo se da osobe s OKP-om često imaju izraženu potrebu za kontrolom, sklonost perfekcionizmu, precjenjivanju prijetnje i osjećaj pretjerane odgovornosti. To pogoduje 'učvršćivanju' kompulzije jer vodi do kratkotrajnog smanjenja tjeskobe, no istovremeno doprinosi da se ciklus opsesija i rituala ponavlja.
Okolišni i životni stresori kao što su velike promjene ili traumatskih iskustava mogu djelovati kao okidači koji aktiviraju postojeću ranjivost. OKP je bio-psiho-socijalni poremećaj, u kojem se biološki temelji, psihološki obrasci i životni događaji međusobno isprepliću.
Poremećaj se može javiti u svakom životnom razdoblju, kod djece i adolescenata, odraslih i starijih osoba. Kod djece su rituali OKP-a jednostavniji i ponekad teško objašnjivi, što može otežati prepoznavanje poremećaja.
Kod nekih adolescenata prisutno je skrivanje simptoma, pa OKP može biti prepoznat indirektno kroz ostvarivanje lošijeg školskog postignuća, često uz nemogućnost izvršavanja obaveza u zadanom vremenu, a mogu se javiti i poteškoće vezane uz neke aspekte identiteta, narušene slike o sebi i sl.
Kod odraslih se može javiti širok spektar simptoma koji dovode do poteškoća u profesionalnom i socijalnom funkcioniranju. Poremećaj se može po prvi put javiti i u starijoj životnoj dobi pri čemu je važno dobro procijeniti i razlikovati ga od očekivanog kognitivnog pada koje nosi starost.