Suđenje braći Mamić i preostalim optuženicima nastavilo se u ponedjeljak na Županijskom sudu u Osijeku saslušanjem jedinog svjedoka koji je došao, Ivana Brlekovića. On je bivši potpredsjednik HNS-a, nekada i javni tužitelj i sudac, a danas poznati odvjetnik
Na raspravu su kao svjedoci bili pozvani i Siniša Latković, malo poznata osoba u nogometnim krugovima koji je u istrazi svjedočio o tome kako je od Mamića uzeo predujam na ime pribavljanja EU putovnice za Eduarda Da Silvu, te Ivan Bošnjak, bivši nogometaš Dinama.
"Jens Nowotny je bio nogometaš njemačke reprezentacije do 2006. godine kada je dospio na transfer market s vrijednosti od 8 milijuna eura. Bilo je iznenađenje kada se saznalo da dolazi u Dinamo. Došao je u taj klub u ljeto 2006. Stvari su krenule krivo nakon što je odigrao samo 10 utakmica jer je ozlijedio koljeno. Nije više mogao igrati, karijera mu je došla u pitanje", kazao je Brleković nakon što ga je sudac upitao o onome što je iskazivao u istrazi vezano za suradnju s Mamićem.
"U jesen 2006. godine me je nazvao Zdravko Mamić i zamolio za pomoć. Bio sam tada potpredsjednik NHS-a i kao odvjetnik sam se bavio pravnim pitanjima u hrvatskom nogometu. Mamić je rekao da Nowotny više ne može igrati i trebalo je pokušati skinuti taj financijski teret sa Dinama koji je ionako loše financijski stajao. Posao oko Nowotnya sam radio pro bono. Došao sam na sastanak sa Zoranom i Zdravkom Mamićem. Pamtim tada njihovu oštru svađu" ispričao je Brleković dodajući kako je tada vidio dva ugovora o transferu Nowotnya u Dinamo.
Jedan je bio na hrvatskom jeziku izrađen po špranci HNS-a. Bio je uobičajen; sklopljen na tri godine, godišnja cijena Nowotnya je bila 100 tisuća eura neto, a imao je pravo i na nagrade, bonuse i slično. U to vrijeme bilo je uobičajeno navoditi manje iznose plaća nogometašima u ugovorima kako bi se plaćao manji porez. Drugi ugovor, a oba su sklopljena istovremeno, bio je na njemačkom jeziku; po tome je cijena transfera bila 3,6 milijuna eura, plaća od 1,2 milijuna eura za Nowotnya, a pored toga ugovor je imao klauzulu da klub mora osigurati bankarsku garanciju, da klub mora platiti i poreze i doprinose.
Taj drugi ugovor nije bio registriran u HNS-u, što je trebao. Nije bio niti preveden na hrvatski. HNS u to vrijeme nije imao mehanizme niti praksu sprječavati ovakve malverzacije u ugovorima, već je to trebala raditi Porezna uprava ili financijska policija. HNS je to počeo raditi tek kada je FIFA uvela pravila licenciranja 2007. godine.
"Ono što je mene kao pravnika začudilo je da je u slučaju ugovora sa Nowotnyem u slučaju spora ugovorena nadležnost nekog suda u Njemačkoj. Dakle, dva različita ugovora, s dva različita iznosa. Dinamo je po oba morao platiti obveze državi, a da li su plaćeni, ne znam. Mamići su me pitali što bi trebalo napraviti da se Dinamo iz toga izvuče jer je klub i dalje morao plaćati Nowotnya iako se ozlijedio. Rekao sam da je to složena situacija i da će teško izaći iz toga. A teško je bilo moguće i da će Nowotny dobiti 1,2 milijuna eura. Sugerirao sam braći Mamić da se pokušaju dogovoriti sa Nowotnyem.
Oni su mene zamolili da ja obavim razgovor s Nwotnyem i on se dogodilo u jednom zagrebačkom hotelu. Razgovarali smo na njemačkom. Imao sam jedan adut za zaštitu Dinama. Rekao sam Nowotnyu da ću ga, ako budem preuzeo zastupanje Dinama, morati prijaviti njemačkoj poreznoj službi. Naime, njega je zastupao njegov rođak što nije prijavljeno poreznoj upravi Njemačke. Nowotny je pristao na sporazumni raskid ugovora za iznos od 400 ili 500 tisuća eura" kazao je Brleković dodajući kako nije Mamića nikada tražio objašnjenje zašto je Nowotny imao dva različita ugovora.
"Mislim da je to bilo kako bi se platio što manji porez i dodatnih davanja na ugovorenu mjesečnu plaću" dodao je i istaknuo kako ne misli da je tim odrađenim poslom bio u sukobu interesa. "Bila je to moja povijesna misija" dodao je. Upitan da li je znao da Dinamo imao račun u inozemstvu Brleković je odgovorio potvrdno.
"Poznato mi je da su, u to vrijeme, račune u inozemstvu imali Hajduk u Villachu, Osijek i Rijeka u Trstu, a Dinamo u Klagenfurtu. Otvaranje računa u inozemstvu u to je vrijeme bio jedan od načina spašavanja klubova od bankrota, iako je dvojbeno da li je otvaranje tih računa bilo u skladu sa zakonom i važećim propisima. Da bi neka pravna osoba mogla otvoriti račun u inozemstvu, morala je dobiti odobrenje HNB-a. Da li je Dinamo imao to odobrenje, nije mi poznato" kazao je Brleković.
Ti računi su se počeli otvarati 2001. ili 2002. godine, u vrijeme posvemašnje besparice hrvatskih klubova i prvi ga je, navodno, otvorio Hajduk.
"Predsjednik kluba morao je dati dozvolu da se otvori račun u inozemstvu, morao je znati što se događa s tim računom. Ti su računi egzistirali sigurno narednih 5-6 godina. Mislim da su za Dinamov inozemni račun bili ovlašteni Mirko Barišić i Zdravko Mamić. Većina sredstava s tih računa koristila su se za isplatu igrača i trenera, kako bi se izbjegla velika davanja za poreze i doprinose. Da li je to bio i 'crni fond' za suce, ne znam, ali tada se puno pisalo o tome kako suci imaju svoje tarife. Ja osobno nisam nikada sudjelovao prilikom isplata nogometašima. Za nas u HNS-u bila je javna tajna da ti računi postoje, ali oni su bili tabu teba, odnosno iznosi koji su na njima, na što se troše sredstva i odakle dolazi novac na njih.
"Ne znam iz kojih je sredstava isplaćen novac Nowotnyu, ali tada se to radilo iz fonda koji je služio za takve stvari" dodao je svjedok.