Medo zna da je Božić i veseli ga to posebno doba godine.Nekako osjeća da je blagdansko ozračje a često njuška oko okićenog bora i čeka svoj poklon. Bor mu je prijatelj kojeg još na sreću nije obilježio. Stalno zuri u njega a iako ga kuglice ne privlače, svojim velikim repom je nemalo puta srušio bor kad je prolazio, kazao je Anton Šimunović iz Peroja, vlasnik najvećeg lajavca u državi, psa Mede.
POGLEDAJTE VIDEO:
Medo je bio "u zatvoru" zbog lajanja jer su ga prijavili susjedi a na kraju, nakon godina suđenja je ipak oslobođen. Neopisivo je sretan što je ta priča nakon tri godine iza njih.
- Godinama je od 22 navečer do 7 ujutro morao biti zatvoren zbog glasnog lajanja, a iako je na kraju oslobođen od strane pulskog suda i može neograničeno trčati po svom dvorištu, čim se spusti noć, on traži da uđe u kuću - priča vlasnik.
I danas me ljudi znaju nazvati na telefon i u nevjerici pitati je li to istina. Kada netko dođe u goste u kuću, a Medo ga ne poznaje,on laje, ali u znak pozdrava. Nikoga nije ugrizao nikad. Ponekad zna lajati kao da objašnjava nešto, kao da razgovara, kaže Šimunović.
Najpoznatijeg psećeg prijestupnika za blagdane, kako kaže vlasnik, čeka prava gozba.
Medo voli jesti odojka a i malo janjetine će se naći za njega. Biti će s Šimunovićima u kući jer je član obitelji.
- Jedino neće moći na misu s nama. Pod borom će ga dočekati omiljena pseća slastica kojoj se svake godine veseli-kost. Ono što ne voli su petarde. Užasava se pucnjave i počne glasno lajati i skakati po kući, pa onda cvili i traži kutak da se sakrije. Tada moramo svi biti u kući jer bi umro od straha - priznaje Šimunović.
Podsjetimo, Medo je pune tri godine odlukom Općinskog suda u Puli bio zatvoren u ljetnoj kuhinji Antona Šimonovića zbog - preglasnog lajanja. Tako je tvrdila susjeda, iako vještačenja nije bilo i nije se uspjelo utvrditi koliko glasno pas laje.
Polovicu života proveo u zatvoru
Polovicu svojeg pasjeg vijeka pas Medo potezao se po sudovima, proživljavao presude različitih stupnjeva, molbe, žalbe, vještačenja, prizive, odležao je tri godine robije, da bi na kraju bio oslobođen uz priznanje prirodnog pasjeg prava na lajanje...
Za tri godine, netko je primijetio, Magellan je oplovio svijet, Eiffelov toranj sagrađen je za dvije, kao i najveći brod svijeta, Titanic.
Suđenje u Nürnbergu završilo je za manje od godinu dana: počelo je u studenom 1945., a završilo u listopadu sljedeće godine. Ali naše je pravosuđe sklono toj vrsti čuda. Suđenje Ivi Sanaderu, zbog afere Dioki, počelo je nakon točno deset godina čekanja; većina njegovih predmeta - Ina-MOL, Hypo itd. - traju malo manje od desetljeća.
Bog zna kakvi će biti pravorijeci, a ako znamo da europski prizivni sud kažnjava svaku vrstu političkog pritiska na pravosuđe, onda sa sigurnošću možemo očekivati da će predmeti ići sve do gore. Sad, pred kraj godine, mogli smo vidjeti Zadrane na nogama zbog oslobađanja famoznog Daruvarca. Nad slučajem se zgražao i cijeli državni vrh - jednog dana, na sudu u Strasbourgu, to će mu sigurno pomoći u dokazivanju teze da su političari pritiskali sudove. Netko je, međutim, primijetio, kako niti jedan Zadranin nije imao ništa protiv kad je poznati pjevač, uhvaćen s 3,6 promila u automobilu zabijenom u zid, oslobođen, jer je, eto, bio na suvozačkome mjestu, a već je privođen zbog ozljeđivanja supruge, i to više puta. Ikona hrvatske tajkunske privatizacije, Ivica Todorić, u zatvoru je odležao 13 dana; duplo dulje od sirote Minke Maltarić, koja je odležala šest dana u zatvoru jer komunalnom poduzeću u Cvetlinu nije mogla platiti 600 kuna duga. Ikona talijanske mljekarske industrije, Calisto Tanzi, 2003. je doveo svoj koncern Parmalat do bankrota.
Za samo sedam godina sudovanje je prošlo sve instance; Tanzi je osuđen na 18 godina zatvora, a s drugim čelnicima tvrtke morao je vratiti dvije milijarde eura kooperantima koje je upropastio. Policajci su u prvih godinu dana istrage u inozemstvu pronašli milijardu i pol eura koje je obitelj Tanzi sklonila na sigurno, pa su taj novac vratili. Naši nisu pronašli ni lipe. Naši pravni eksperti kažu - i možemo vjerovati da su u pravu - da će suđenje Todoriću trajati desetljeće ili dulje. O naravi hrvatskog pravosuđa puno i rječito govori i presuda za sinkopu - nikad ni jedan medicinski termin tako brzo preko pravosuđa nije ušao u opću uporabu, u popularnu kulturu, kao taj pojam iz obrane Tome Horvatinčića.
Hrvatsko se pravosuđe mnogo puta čini kao klasno: stranice tiska i portala lani je punila i paralela sirotog Huanita, koji je zbog marihuane koju je koristio za liječenje multiple skleroze dobio dvije godine zatvora, dok je sin generala Kruljca za 4,5 kg trave dobio godinu dana zatvora, koji je zamijenjen novčanom kaznom i radom za opće dobro. Rad za opće dobro u normalnim je državama prirodni motiv svakog poštenog političara, kod nas je to tek sankcija kaznenog prava. Justicija, boginja pravde od rimskih vremena, nosi povez preko očiju, a u ruci drži vagu, kako ne bi vidjela kome sudi - čijem sinu, kakvom bogatašu ili siromahu - nego da odvaguje prema djelima. Kod nas suci sude očiju širom otvorenih, a formulacije o tome kako je kazna manja jer počinitelji dolaze iz uglednih obitelji ulaze čak i u pisane presude.
Svi vide kako je naše pravosuđe dogovorno, kao i naša ekonomija - ruka ruku mije, vrana vrani oči ne vadi, tko će kome ako ne svoj svome... I ta bjelodana spoznaja, za koju ne treba puno pameti, tjera ljude da pravo i pravdu potraže drugdje, na zapadu. A mi se, i zahvaljujući našem pravosuđu, nastavljamo i dalje urušavati, koristeći od pravnih instituta neograničeno jedino onaj koji je sad iskoristio Medo - pravo na slobodno lajanje.
On sad može neograničeno trčati po dvorištu, čim se spusti noć, traži da uđe u kuću. Zima je, pa je bolje da je u toplome. Legne u kut kraj kuhinjskog stola, gdje je odabrao svoje mjesto, i utone u san. Sad bira gdje će i pravi je car.