Jadni Davor Filipović, ili kako se već ta HDZ-ova osoba zove. Naslijedit će Tomislava Ćorića u fotelji ministra gospodarstva i održivog razvoja, unatoč tome što se nitko sa stopostotnom sigurnošću ne može zakleti koje mu je ime.
Kakva lakrdija.
Ovih dana u medije je opet isplivao njegov spektakularni intervju pred izbore za gradonačelnika Zagreba, u kojem mrtav-ozbiljan prepričava uzbudljivu anegdotu iz svojih mladih, američkih dana. Pa tako Filipović opisuje kako je, jadan ne bio, zapeo 15-20 minuta na običnom semaforu čekajući da se promijeni svjetlo. Nigdje nije bilo žive duše, prisnažuje novi ministar, ali svejedno nije mrdnuo sve dok se spas nije ukazao u liku anonimnog čovjeka koji je došao, jednostavno pritisnuo ono dugme na semaforu i prešao cestu. Tek tada je Filipović, čvrsto odan zakonu i redu, odlučio zakoračiti u nepoznato.
Internet je, naravno, već preplavila kvalitetna zajebancija na račun ove epske avanture. Jedan od upečatljivijih motiva koji se proteže jest pitanje što bi se dogodilo da nije naišao neznani junak koji je pritisnuo dugme i tako spasio našeg novog ministra.
Što bi bilo da je Filipović ostao sam na onom semaforu? Bi li još uvijek čekao na zeleno? Bi li se uopće vratio u Hrvatsku? Bi li se kandidirao za gradonačelnika Zagreba? Bi li postao ministrom, i to u situaciji kad cijeli svijet napeto mozga što će učiniti s ruskim plinom? Bi li vjerovao da baš njega premijer neke ozbiljne države može uzeti za ministra u svojoj vladi? Bi li osjećao sram znajući da je izabran samo zato što su svi drugi i promućurniji oprali ruke od takve riskantne rabote?
Dok je čamio čekajući na tom američkom raskrižju, mladom i ambicioznom HDZ-ovcu vjerojatno ovakva pitanja nisu padala na pamet. Doduše, nije mu padalo na pamet ni prijeći cestu.