Stisnuti u čvrsti zagrljaj, s osmijehom i suzama u očima, u dvorištu vukovarske bolnice okupilo se tridesetak liječnika i medicinskih sestara koji su ratne 1991. činili djelatnike ratne bolnice. Veza koja ih spaja, osjećaji koje dijele, ljubav koju imaju jedni za druge, nije nalik ničemu drugome jer takve veze u životu imaju samo malobrojni - oni koji su zajedno bili blizu smrti i oni koji su bili spremni umrijeti za onog drugog. Sve to rekli su ovi heroji vukovarske ratne bolnice jedni drugima u samo jednom zagrljaju, okupljeni 32 godine poslije, na istome mjestu s kojega su i odvedeni, razdvojeni.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Granatiranje vukovarske bolnice započelo je 15. kolovoza, a 24. kolovoza već su je bombardirali i zrakoplovi JNA. U bolnici je prije rata bilo zaposleno 933 djelatnika. Tri mjeseca ti su "stanovnici" bolnice danonoćno brinuli o svim pristiglim ranjenicima, bez pravog odmora, na granici iscrpljenosti, ne znajući gdje su njihovi članovi obitelji. U toj istoj bolnici liječili su i ranjene vojnike JNA, čak i pripadnike srpskih paravojnih postrojbi. Za njih nije bilo razlike među ranjenicima.
- U vrijeme rata bila sam mladi specijalizant oftalmologije i radila sam s ovim ljudima koji su danas tu došli. Sretna sam što smo se okupili, tužna što nas je sve manje. Emocije su pomiješane. Neki put nismo u stanju uopće govoriti o tim vremenima. Tad smo radili punim srcem, kako god smo znali. Izašla sam u konvoju s ostalim zdravstvenim djelatnicima. Očekivali smo Crveni križ, ali to se nije dogodilo. To je izazvalo strah, nevjericu, očekivali smo da će po konvencijama djelatnici bolnice i ranjenici biti zaštićeni. Moja obitelj otišla je iz grada, ja sam ostala jer sam osjećala da moram. Bolnica je bila moj dom tri mjeseca. Danas, kad uđem u nju, imam grč u stomaku, ali bude mi lakše čim vidim nekoga poznatog - kaže doktorica Neda Striber.
Prvi puta se svi službeno okupili
Neki članovi ratne bolnice spontano su se znali okupljati u vrijeme Dana sjećanja, ali ovo je prvi put da ih službeno netko okupi u bolnici.
- Ne znam zašto se ovo okupljanje nije ranije dogodilo. Neki od nas su u Zagrebu, neki su nažalost umrli, neki su povremeno dolazili na simpozije koje je svake godine organizirala dr. Vesna Bosanac baš kako bi održala uspomenu na ratnu bolnicu. No ja nikad nisam dolazio na to, a želio sam da se opet svi skupa vidimo, da ne živimo u onome što se dogodilo, nego da imamo nove uspomene. Neke od ovih ljudi nisam vidio od rata - rekao je doktor Edin Zujović (72), koji se krajem rujna 1991. dobrovoljno prijavio da iz Zagreba dođe u vukovarsku bolnicu na ispomoć.
- Otišao sam u Vukovar s informacijom da ću za dva tjedna natrag za Zagreb. Trebali smo biti jedna smjena. U grad sam ušao doslovno kroz kukuruze, ušao u bolnicu 27. rujna u pet ujutro. Dočekala nas je dr. Bosanac sretna što je netko došao jer više nisu imali transfuziologa. Naravno da nisam otišao iz Vukovara. Tijekom listopada bolnica je primila 959 ranjenika, od kojih je svaki treći trebao krv, a ja sam imao 450 doza. Hodao sam po Vukovaru, po podrumima, skloništima, moleći ljude da daju krv - prisjeća se dr. Zujović ponosan što su na njegov poziv u Vukovar sad došli njegovi kolege iz Zagreba, Osijeka, Pule, Splita...
'Svi smo se zagrlili i otvorili srca'
- Neke nisam uspio ni prepoznati na prvu, ali čim sam ih pogledao u oči, znao sam tko su. Svi smo se zajedno zagrlili i otvorili smo srca. Nikad prije rata nisam bio u Vukovaru, a sad taj grad osjećam kao svoj - kaže Zujović.
- Naravno da se sjećam svakoga dana provedenog u bolnici te 1991. Nemoguće je to zaboraviti. Zvuk granata iznad bolnice, dok su padale po nama, kao potres nas je drmao. Zbog toga se danas bojim i kad grmi. Taj posljednji dan, kad je u bolnicu ušla vojska, kad su nas istjerali sve na dvorište. Pamtim naše poglede, strah... Zadnjeg kojeg sam vidjela i zapamtila bio je Brzi, naš vozač, drag dečko od 22 godine, odvodili su ga, on se okrenuo prema nama, nasmijao se, imao je red predivnih bijelih zubi. Rekao nam je: 'Vidimo se u Zagrebu'. Ali nismo se više nikad vidjeli. Odem mu na groblje na Miroševac i kažem mu: 'Evo, prijatelju, vidimo se'. Emocije rade, rasturaju, ali nemaš izbora, moraš dignuti glavu, ići dalje - rekla je Jadranka Lisičar, medicinska sestra u Hitnoj pomoći ratne bolnice.
- Bilo je trenutaka kad sam si rekla - pa zašto nisi izašla iz Vukovara dok si mogla. Svoju sam obitelj, djecu, svekra i svekrvu odvezla iz Vukovara u Varaždin. Suprug je ostao raditi u bolnici. Ja sam se vratila 8. rujna s gardistima u bolnicu. Imala sam osjećaj dužnosti biti tu. Zlo se dogodilo nakon pada grada, kad su iz bolnice odvedene nevine žrtve, sve naše tehničko osoblje. Nismo znali što nas čeka, posebno nakon što su odveli dr. Bosanac i dr. Njavru. Bili smo prepušteni vojsci JNA. Major Šljivančanin određivao je tko ide u koju kolonu autobusa. Ja sam stajala pored svojih ranjenika. Neke od njih su prozvali, odveli u autobuse. Mnogi su od njih nestali. Nas su pogurali u autobuse poredane na drugoj strani bolnice. Izašla sam iz Vukovara s konvojem, i to protjerivanje iz grada, vožnja autobusima kroz razrušeni i sravnjeni grad, svuda leševi, meni je to bilo najstrašnije. Nisam imala strah gdje ću završiti. Imala sam jak osjećaj poniženosti. Mislili smo da idemo za Zagreb, ali onda smo shvatili da nas voze za Srbiju - prisjeća se ratnih dana Šima Šesto.
- Nakon 30 godina mi smo svi ranjene duše i teško nam je taj dio prikriti - dodala je Šesto.
POGLEDAJTE VIDEO: