Ubij ga! Udari ga još jednom! Ajde, što čekaš, dokrajči ga!
Ti povici nisu odjekivali u nekom hrvatskom ili srspkom filmu o nasilju, već na riječkoj rivi, u gluho doba noći, za vrijeme karnevala. Dvije mlade djevojke uzvikivbale su ih, uz obijesan smijeh, dok su dvojica mladića – kasnije će se pokazati, od 18 i 19 godina starosti – cipelarila žrtvu koja je nemoćno ležala na zemlji.
Žrtva nasilja nije bio neki poznat lik koji im se zamjerio. Na tlu je, naime, u lokvi krvi, nepomično ležao 25-godišnji sirijski pomorac koji se tu zatekao slučajno. Djevojke nisu pokazivale ni trunku empatije, naprotiv uživale su i navijale. Umjesto pomoći, iz ruku polumrtvog čovjeka istrgnule su mobitel i hladnokrvno ga bacile u more, pazeći da ne ostane nikakav trag, nikakav poziv u pomoć.
Opasan trend
Bio je to uvod u horor koji će mjesecima ostati skriven od javnosti, zguran pod tepih sustava. Mnogi su desetljećima širili strah od premrežavanja javnih prostora kamerama, videći to kao dokahz „orwelizacije“ društva, u kojemu Veliki Brtat sve vidi. Veliki brat – sustav – nije međutim vidio ništa, ali su vidjela „mala braća“, obični ljudi koji su snimku nasilja učinile, kako se to kaže, viralnom.
Hrvatska se donedavno ponosila sigurnošću, koja se - kako je tio govorio pokojni MIlan Bandić - pisala velikim slovom. Odnevdavna se piše malim, naročito ako je riječ o strancima.
Istraumatizirani Sirijac otplovio je iz Hrvatske, ne znajući ni tko ga je napao ni gdje se točno u nepoznatom gradu incident dogodio. Policija je zaprimila prijavu, provela rutinski očevid, ali istraga je tapkala u mjestu. Službeno objašnjenje glasilo je da lokacija nije pokrivena videonadzorom, a žrtva nije znala točno opisati lokaciju. Mjeseci su prolazili, a četvero brutalnih napadača slobodno je šetalo riječkim ulicama, uvjereni da su na sigurnom., Izveli su, mislili su, savršen zločin iz obijesti.
A onda je uslijedio šok. Gotovo četiri mjeseca kasnije društvene mreže preplavila je mučna, eksplicitna snimka tog istog premlaćivanja. Javnost je u nevjerici gledala snimku brutalnosti koja je do tada postojala samo u policijskim spisima kao „neriješen slučaj”. Tek kada su pritisak javnosti i zgražanje građana dosegnuli usijanje, a snimka postala viralni dokaz koji se više nije mogao ignorirati, policija je reagirala. Unutar samo nekoliko sati, identificirani su i uhićeni tinejdžeri koje se danas tereti za teški pokušaj ubojstva i razbojništvo. TO je opaka kvalifikacija koja može rezultirati višegodišnjim zatvorom.
Ovaj riječki scenarij nije izolirani incident, već dio opasnog i rastućeg trenda u hrvatskim gradovima, u kojima se ponavlja isti, zabrinjavajući obrazac: brutalno nasilje nad strancima događa se pred očima javnosti, a zakonska mašinerija se pokreće tek kada snimke nasilja preplave internet i izazovu. Društvene mreže tako postaju neslužbeni policijski aparat, bez kojeg bi mnogi napadači ostali neotkriveni.
Identičan obrazac inertnosti i naknadne pameti viđen je i u samom srcu Zagreba, na raskrižju Ilice i Tomićeve ulice. Tamo je 20-godišnja Matea O., djevojka s podebljim policijskim dosjeom i poviješću napada nožem, vješta u borilačkim sportovima, divljački nasrnula na 37-godišnjeg filipinskog turista, uspješnog poduzetnika s adresom u Dubaiju. Prolaznici su svjedočili agresivnom ispitivanju i urlanju, dok je uplašeni Filipinac očajnički, drhtavim glasom ponavljao samo jednu rečenicu: „Nisam kriv, ništa nisam učinio!”
Huligansko teroriziranje stranaca
Nasilnica ga je nastavila udarati rukama i nogama po glavi i tijelu dok je on, nepomičan i sklupčan na tlu, odbijao uzvratiti udarce. Iako je policija nakon napada posjetila žrtvu u njegovu smještaju i uzela inicijalnu izjavu, napadačica je danima bila na slobodi. Tek kada je videozapis njene brutalnosti počeo nekontrolirano kružiti grupama i portalima, izazivajući golemu sramotu za turistički Zagreb, policija je promptno locirala i uhitila 20-godišnjakinju te joj je određen istražni zatvor. Pitanje koje visi u zraku glasi: bi li napadačica s dosjeom uopće bila iza rešetaka da nije bilo amaterske snimke prolaznika? Sdnimke privođenja pokazuju da je, do jučer obijasna i brutalna, skrušeno plakala.
Treći čin ove mučne kronike domaćeg uličnog nasilja zbio se u riječkom naselju Turnić, u Čandekovoj ulici. Tamo je skupina lokalnih huligana u mraku dočekala i verbalno napala stranog dostavljača hrane. Stanari okolnih zgrada ostali su zaprepašteni scenom u kojoj mlađe muške osobe urlaju na radnika, nakon čega ga jedan od njih snažno fizički udara u glavu. Iako su građani odmah alarmirali policiju, patrola je na teren stigla prekasno – napadači su se već razbježali u okolne uličice.
Međutim, i u ovom slučaju ključni dokazni materijal nije proizašao iz policijskih nadzornih sustava, već s prozora okolnih zgrada, odakle su uznemireni građani mobitelima snimili cijeli napad. Tek nakon što su te snimke puštene u javnost i pokrenule lavinu reakcija Riječana koji otovoreno upozoravaju na sve lošiju sigurnosnu situaciju i organizirano huligansko teroriziranje stranih radnika, istraga je iskočila iz uobičajene rutine.
Svi ovi događaji otvaraju ozbiljna pitanja o sigurnosti na hrvatskim ulicama i efikasnosti sustava. Hoće li policija reagirati po načelima „klikabilnosti“, broju lajkova i reachu, dosegu viralne objave?
Dok institucije „rade svoj posao“, često rutinski i nezainteresirano – mora se ispuniti norma – io peru ruke tvrdnjama da rade sve po zakonu, činjenica je da su u sva tri navedena slučaja ključni pomaci napravljeni tek kada su snimke preplavile javni prostor.
Stranci, bilo da su turisti, pomorci ili dostavljači, postaju mete uličnih bandi i agresivnih pojedinaca, dok građani s pravom pitaju tko je sljedeći i hoće li policija reagirati na vrijeme – ili će se ponovno čekati da netko cijeli užas snimi mobitelom. Ne snime li vas, „džaba ste krečili“, možete samo liječiti hematome, lomover kostiju ili duše.