Bilo je pet sati popodne kad su nam Srbi, prekjučer u splitskom klubu Circus, napali tuzlanske trupe. Umjesto da uzvratimo paljbu, mi Bošnjaci odlučili smo radije grupirati se unutar Sarajeva i čekati bolje dane. Neizvjesnost nas je izjedala. Kad-tad moramo u napad jer ako nas bude previše, od čega ćemo živjeti? Zabrinuto smo gledali u kartu razmišljajući kako nam je prekinut dotok zaliha u grad. I prije nego smo se snašli, nadmoćna srpska vojska već je udarila po Hrvatima u Zapadnom Mostaru. Napali su iz Nevesinja, kuda su došli preko Istočnog Mostara kojeg su još ranije od nas oteli. Nesretni Hrvati. A neko vrijeme su se baš dobro držali. Jure, odnosno Praljak, izvukao je devetku na kocki pa mu je šteta ublažena, ali isto je pao.
- Znaš li ti koliko pijanih svađa će ode nastat'? - upitao je igrač Ratko Mladić. Mi Bošnjaci samo smo zabrinuto gledali u rijetke, malene trupe odbačene u dnu ploče pokušavajući ih mislima prizvati.
Godinu dana proučavao stručnu literaturu
Tako je, otprilike, počela naša partija nove društvene igre "Brotherhood and Unity". Neizmjerno nam je žao što vam samo čitanje o njoj neće uspjeti dočarati koliko je zarazna, sadržajna, detaljna, ma genijalna. A na dogovoreni okršaj stigli smo puni predrasuda razmišljajući kako nas čeka kontroverzna desničarska partija rizika.
- O ratu smo do jučer mogli samo čitati knjige i gledati emisije, slušati tuđe dojmove, ali sada se možemo staviti u ulogu vojnog zapovjednika koji pokušava pobijediti. Bio to Praljak, kasnije Roso, Ratko Mladić ili Halilović, Rasim Delić. Igrač sagledava rat iz perspektive njihova stožera i sam dolazi do zaključka zašto su Srbi htjeli probiti Posavski koridor i kako je došlo do rata u srednjoj Bosni, ali ne da nam to netko opisuje, nego sami gledamo što bi mi napravili. Bi li napali drugoga i kada, kako? Bi li ulazili u saveze? Jesu li Bošnjaci probijali opsadu Sarajeva i ako da - zašto? Na koncu; kako bi rat izgledao da je netko drugačije postupao? Kroz ovu igru ne pitam zašto je do rata došlo, nego kako se odvijao - sažima sve to Tomislav, a mi bi još dodali da je ovo više interaktivno umjetničko djelo nego li obična igra. Partija BiU-a traje tri sata, tako da, nažalost nema onih cijelonoćnih bdjenja nad pločom.
Dodaje da je najbolji način za svladati pravila gledanje YouTube clipova. U jednom od njih objašnjava da se ne kaže "Đajce nego Jajce".
- Igra se prodaje vani. Iz Amerike je dosta skupa dostava, a Jure je svoju naručio iz Italije i čeka da mu dođe. Već je prodana u preko tisuću primjeraka. Na engleskom je jeziku, a prijevod nije u planu - usput će Čipčić, inače programer.
Tko bi rekao. Svjetsko, a naše. A kad se rat odvijao, Tomislav je imao tek 17 godina.
- Sjećam se, 4. kolovoza, večer prije pada Knina, sva djeca iz mog portuna našli smo se na teraci, na vrhu zgrade u Šibeniku. I igrali smo Rizik. I to onaj najveći, od osam igrača. Ova mlađa djeca su sjedila oko nas i gledala, a u pozadini čuješ granate... Nestvarno - kaže Tomislav, koji već sada radi na novoj igri, ali računalnoj. Bit će o Drugom svjetskom ratu u Sjevernoj Africi.