Knjiga “Osam dana u svibnju/Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije” nije klasična povijesna studija. Iz knjige doznajemo kako je Miroslav Krleža kraj rata dočekao bez ijednog zuba, “lice mu izgleda kao maska fauna”. Autori otkrivaju koji je čuveni hrvatski kardinal Leposavi Beli Kangrga dao poduku iz katoličkog katekizma kako bi postala katolkinja i spasila život, karijeru i muža, kako je teta Pepica prodala obiteljsko srebro, escajg, kako bi prehranila obitelj. Hrvatski narod provodi natječaj protiv psovki, a cigarete postaju najtraženija valuta. U “Osam dana...” otkriva se tko je bila tajanstvena ljubavnica kod koje je Pavelić, nekoliko dana prije bijega, bio u dugom “galantnom posjetu”. Pavelić - koji je uz ženu imao čak dvije ljubavnice! - Hitleru se, čitamo u knjizi, hvalio da poznaje Tita! Što je rekao njemačkom vođi? Je li bio fasciniran ili ga je omalovažavao? Nije manje ekskluzivna ni priča o tome kako je Josip Broz nakon bijega iz Drvara bio na nišanu jednog četnika - koji je pucnjem mogao promijeniti tijek povijesti...
Trg na kojemu se nalazi Hrvatsko narodno kazalište do 1941. se zvao Trg kralja Aleksandra, a tada mijenja ime u Trg I, koje će zadržati sve do 1945., kad postaje Trg maršala Tita. Oko kazališta su bunkeri. Tamo gdje je danas cvijeće posađen je krumpir, ali kazalište živi svoj život. Na daskama HNK nastupa Andrija Konc, danas zaboravljeni šlager pjevač, koji je četrdesetih bio tako popularan da su ljudi kupovali radio samo da slušaju njegov glas. Na zagrebačkom krugovalu Konc nastupa tisuću puta, a njegov posjet gradovima u unutrašnjosti dovodi mase obožavatelja na kolodvore. Konc je bio Mišo Kovač Nezavisne Države Hrvatske. Iza zavjese ga, isprva sramežljivo, sluša mladić po imenu Ivo Robić. Dugo je sanjario o radiju, ali uzalud. No kad je, 1943., najzad skupio hrabrost, prijavio se na radijsku audiciju s pjesmom “Sniježi” Marija Kinela. Emisija se zvala “Svako jutro je veselo!”. Pobijedio je i počeo uživo pjevati na Krugovalnoj postaji Zagreb. Mobiliziran je u Prosvjetničku bojnu Ministarstva oružanih snaga NDH pa je na krugovalu nastupao dvaput dnevno, više nego što je mogao i sanjati. Dok je Robić u HNK na dnu, na vrhu je Lovro von Matačić, koji u ratu dobiva čin pukovnika glazbene struke domobranstva. U listopadu 1942. imenovan je za glavnog ravnatelja simfonijskog orkestra poglavnikova tjelesnog zdruga. Posljednji koncert održao je dva tjedna prije kapitulacije Njemačke - 23. travnja 1945. s Orkestrom Državne krugovalne postaje, da bi ulaskom partizana u Zagreb bio uhićen, a kasnije poslan u zatvor na “preodgoj”. Preodgoj je, kako znamo, uspio pa je plemeniti Matačić dirigirao i u nenarodnom režimu. Konc, koji je često nastupao u Mađarskoj, završava u logoru pa biva optužen - bez dokaza - kao mađarski špijun. Nakon puštanja iz logora sklanja se kod neke prijateljice, ilegalke, koja ga je navodno zadavila ručnikom jer je - opet navodno.- ustašama prijavio pjevača sevdalinki Mehu Sefića da preko radija šalje kriptirane poruke partizanima.
Ivo Robić, pak, već 1945. pjeva u Opatiji bajnoj, a ostaje zvijezda i na krugovalu, koji se sad zove Radio Zagreb. Nakon uhićenja 1941., i Bela Krleža se vraća u HNK. Za svoje nastupe, premda je Srpkinja i žena simbola komunizma među Hrvatima, nije bila gažena od kritike. Naprotiv. Režim je preko nje očijukao s njezinim slavnim, nepodobnim, ali sve poželjnijim za legitimaciju, suprugom. Bela, doduše, ne dobiva najveće uloge poput zvijezda teatra - Vike Podgorski, Božene Kraljeve i Marije Crnobori - ali kritičari je ne “natiču na ražanj”. Od rujna 1941. do veljače 1942. ona redovito zauzima vodeće mjesto u broju odigranih predstava. Dok, primjerice, popularna salonska heroina Ela Hafner ima u tom razdoblju samo četiri odigrane predstave, Bela ih je odigrala čak 75! Od nje je aktivniji samo popularni Dejan Dubajić (također pravoslavac) sa 76 odigranih predstava. Kod toga je zanimljivo dodati da je i Dubajić bio “nepoželjna” podrijetla, a i njegova supruga Margita, Židovka koja je - iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta - otpuštena krajem svibnja “zbog bolesti”. Tog rujna, dok Krleža spava zahvaljujući lijekovima, Bela čak igra malu ulogu Židovke u mađarskoj komediji “Dobar frak”, ali je najviše angažirana u pripremama za “događaj sezone” - spektakularno Budakovo “Ognjište”, čija je praizvedba u Strozzijevoj adaptaciji i režiji uslijedila u listopadu i “naišla na zanosan primitak”. No ne i Belina gluma - u sve četiri četiri godine nije dobila tako lošu kritiku kao za Budakovu Jelu.
Iako ju je Hinko Wolf u Hrvatskom narodu pohvalio za govor, što je i očekivano jer je rodom Ličanka, kritičar Plave revije (za kazalište najkritičnije tiskovine tijekom NDH) Velimir Pustajac izrugao je njezino “karikiranje” koje “možda dobro dolazi u ulozi Židovke u ‘Dobrom fraku’, ali ovdje uopće nije shvatila što bi trebala dati te je po svojoj maniri bezobzirno karikirala pojavu Jele”. Zabilježeno je - zapaža Snježana Banović - da se prije premijere sam Budak pojavio na pokusu “Ognjišta”. Belu mu je predstavio Tito Strozzi.
“Čuvši njezino ime Budak je zagrli, točnije rečeno srdačno prodrma, i upita: A kako je Krleža?” Bela nije morala odgovoriti na to pitanje, Budak je, kao najmoćniji čovjek u NDH nakon Pavelića, sigurno znao gdje je onaj koji možda baš u tom trenutku u svom dnevniku sebe opisuje kao “kandidata smrti (...) u noći endehazijskoj, apsolutnoj”. U posljednjoj sezoni Bela Krleža dobiva glavnu ulogu u Shawovoj drami “Zanat gospođe Warren”, a prije toga glumila je Martu u Goetheovu “Faustu”. Ali stvari su daleko od bajnih.
U kinima, koji se tad zovu slikokazi, prikazuju se u proljeće 1945. prekrasan glazbeni slikopis “Filharmoničari”, potom filmovi “Pod parižkim mostovima”, “Orient express”, “Nora”, “Na majčinom grobu”, praizvedba duhovite komedije “Lovci na suknje”, “Smij se Rajazzo!”, “Poplava (Der Strom)”, “Djevičanstvo”, “Za tihih noći”, a tu je i čuveni Tino Rossi u glazbenom veleslikopisu “Smirene duše”. Zadnjih dana rata u kinima, pardon, još slikokazima, igraju “Griesi mladosti” s Harryjem Bauerom i Lisom Delamare u glavnim ulogama, nakon filma “Nekad” slijedi vesela večer, a nakon filma “Ostavljena” slijedi kabaret. U kazalištu se daju opera Ive Lhotke-Kalinskog “Pomet” i Dumasova “Dama s kamelijama”. U Srbiji u kinima - pardon, bioskopima - daju se pak sovjetski filmovi, pa Beograđani tako mogu pogledati “Tajgu”, “Čapajeva”, “Povratak Maksima”, omiljeni Staljinov film “Volga, Volga”, ali i američki “Đavoli neba”, “Čarli Čen”... U Splitu je kazališni repertoar nešto drugačiji, kako javlja Slobodna Dalmacija od 3. svibnja (izlazi utorkom, četvrtkom i nedjeljom), u Hrvatskom kazalištu narodnog oslobođenja igra Gogoljeva “Ženidba”, u subotu Borini “Teški časovi” i Nikitinov “Doš’o djedo”. A “Djedo” je došao i u stvarnosti. Tako je, naime, glasilo kodno ime kojim su komunisti zvali Moskvu, Kremlj, odnosno brkatog druga Staljina.