I dok se suci, političari, novinari i povjesničari nadmudruju oko toga može li ustaški pozdrav “Za dom spremni” s početka pjesme “Čavoglave” imati dvostruke konotacije, nema dvostrukih konotacija kad su u pitanju Thompsonovi stavovi o NDH i ustašama. Ako mene pitate, dvostrukih konotacija ne bi trebalo biti niti oko pozdrava “ZDS”. Jer, on se doista koristio i u Domovinskom ratu, ali prije svega od strane onih (HSP i HOS) koji su svoje uzore tražili u ustašama i ustaškom režimu. Pa što to znamo o odnosu najdomoljubnijeg pjevača u Hrvata prema ustaštvu? Istina je da posljednjih godina javno ne hvali ustaše, ali ih niti ne osuđuje. Odmah mu se ispričavam ako sam propustio da je na nekom koncertu ili u intervjuu nedvosmisleno osudio NDH kao marionetsku državu nacističke Njemačke i fašističke Italije, vodstvo NDH kao saveznike Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, a ustaški režim kao zločinački i genocidan koji je na temelju rasnih i drugih represivnih zakona osnivao koncentracijske logore iz kojih zatočenici uglavnom nisu izlazili živi. Nažalost, ja takve ograde i osude nisam čuo, a ono što je nedavno na jednom koncertu izgovorio samo upućuje na to da ne griješim.
“Nismo mi fašisti ni nacisti - to osuđujemo! Fašizam je napravio zla...”, poručio je svojim fanovima gospodin Perković.
Nastavio je i kako su Hrvati “kršćanski narod koji zna praštati”, nakon čega ga je masa molila da otpjeva pjesmu: “Zbog Anice i bokala vina zapalit ću Krajinu do Knina”. Ako to nije kršćanski izraz empatije i praštanja, što jest?! Ali to je tema kojom bi se više trebali baviti svećenici i vjeroučitelji, a ne ja. Ono što se može primijetiti u Thompsonovoj “osudi” je izostanak spomena ustaštva. Zašto? Očito zato što misli da ga ne treba osuđivati. I to nas dovodi do pjevačevih stavova koje je ranije javno iznosio i kojih se nikad nije odrekao. Što je svojevremeno Thompson govorio i pjevao? Pjevao je pjesme kojima se veličaju ustaški zapovjednici Jure Francetić i Rafael Boban, a slavi klanje Srba u “kući Maksa Luburića”, tj. logoru Jasenovac itd. Dok je pjevanje spomenutih domoljubnih i duboko religioznih napjeva pokušao zanijekati, izjave koje je davao za hrvatske medije do sada, koliko mi je poznato, nije. Spominjao je u intervjuima Thompson “poglavnikovu zastavu” koja će stajati u muzeju u Čavoglavama, hvalio se fotografijama Jure Francetića i Rafaela Bobana koje je dobio od hrvatskih emigranata, ali i posebnim izdanjem Pavelićeve knjige “Liepa Plavka”, koju mu je poklonila kći Ante Pavelića.
Hrvatskoj javnosti Marko Perković je u više navrata objašnjavao svoje stavove o hrvatskoj prošlosti i posebno ustaštvu: “Moje političko uvjerenje je stvarno takvo da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen. Po meni, da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Po onome kako su mene učili, ustaše nisu bili koljači, već uredna vojska koja se borila za neovisnost svoga naroda i ti su vojnici bili primjer mnogim drugim vojskama. Ali nije tajna da sam ja od ‘91. pravaš i bio sam neko vrijeme pripadnik HOS-a. Ustaša je, ja mislim, svakome hrvatskom vojniku u to vrijeme bio uzor, bez obzira na to gdje je pripadao prije rata on ili njegov dida”. Ovi i drugi slični stavovi o ustaštvu nisu pronađeni prisluškivanjem Perkovića niti su plod zlonamjernih interpretacija. Oni se mogu pronaći u Areni, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Globusu, Gloriji, Slobodnom tjedniku, Novom listu, Glasu Slavonije, Jutarnjem i Večernjem listu, ali i na Hrvatskoj radioteleviziji.
Zašto sve ovo pišem? Zato što i dalje vjerujem da je upravo Marko Perković taj koji, da želi, može smiriti tenzije i ublažiti podjele u hrvatskom društvu. Nema puno pojedinaca, pa ni institucija, koje imaju tu moć. Uz Thompsona, to je svakako Katolička crkva. Zato bi bila velika stvar kad bi pjevač sa svojih koncerata i društvenih mreža, kao i svećenici s oltara, glasno i jasno osudili ustaštvo, prvenstveno masovne zločine nad nevinim civilima koje su ustaše činili u ime hrvatstva i katoličanstva. Odnosno, kad bi mladim Hrvatima neprestano poručivali da se domoljublje i vjera moraju dokazivati poštovanjem zakona, plaćanjem poreza, kao i iskrenim slijeđenjem Kristovih poruka o praštanju, toleranciji, mirotvorstvu te suživotu s drugima i drugačijima.
Unatoč svemu izgovorenom i opjevanom u posljednjih tridesetak godina za pokajanje i povratak na pravi put, a pogotovo za pružanje pozitivnog primjera drugima, nikad nije kasno. Ali ako je pjevaču mrsko i ispod časti poslušati savjet i molbu jednog povjesničara, inspiracije ne bi trebalo nedostajati tamo gdje bi je svaki iskreni kršćanin morao potražiti. Kao npr. u riječima svetoga Pavla, najpoznatijeg kršćanskog obraćenika: “Kad bijah kao nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko”. (1.Kor 13,1)