Leo Lipovac danas ima 25 godina, radi kao tehničar za mehatroniku i bavi se dijagnostikom vozila. Na prvi pogled ne razlikuje se od svojih vršnjaka, no njegova životna priča jedna je od najposebnijih u hrvatskoj medicini. Kao devetomjesečna beba postao je prvo dijete u Hrvatskoj kojem je presađen dio jetre živog donora.
U njegovoj obitelji datum transplantacije ne obilježava se samo kao medicinski zahvat, nego kao novi početak života.
- Moji doma i ja to zovemo drugim rođendanom. Bilo je to 2001. godine. Bio sam premalen da bih se toga sjećao, ali cijeli život slušam tu priču. Teško mi je o tome govoriti jer znam kroz što su roditelji prolazili - kaže Leo.
Rođen je bez žučnih kanala, a transplantacija je bila jedina mogućnost da preživi. Odluka nije bila teška. Njegov otac dao je dio svoje jetre kako bi sinu spasio život.
- Nije tu bilo puno razmišljanja. Tata je stavio sve na kocku kako bih ja preživio. O samom zahvatu nikad nije puno pričao. Više je znao govoriti o oporavku nego o tome što je sve prolazio - prisjeća se.
Iako ga cijeli život prati činjenica da je bio prvo dijete u Hrvatskoj koje je dobilo dio jetre od živog donora, Leo na to gleda vrlo jednostavno.
- Ta me činjenica prati cijeli život, ali ne pridajem joj neku posebnu važnost. Naravno, svjestan sam da me danas ne bi bilo da moji roditelji nisu donijeli takvu odluku - kaže Leo u razgovoru za 24sata.
'Nisam smio jesti premasno'
Transplantacija mu nikada nije odredila identitet, ali je oblikovala svakodnevicu. Tijekom djetinjstva morao je strogo paziti na prehranu kako bi zaštitio presađeni organ.
- Uvijek sam pazio što jedem. Nije smjelo biti premasno, prehrana je morala biti prilagođena kako ne bi došlo do problema s organom. Danas sam opušteniji, ali i dalje pazim na granice. Obožavam ćevape, ali trudim se biti umjeren - kaže.
Poseban izazov bile su tinejdžerske godine. Dok su njegovi vršnjaci bezbrižno izlazili i eksperimentirali, on je znao da alkohol za njega nije opcija.
- Nikad nisam probao alkohol. Naravno da me zanimalo kako je to, kao i svakog tinejdžera. Bilo je pritisaka. Znao sam biti u društvu gdje bi me nagovarali da popijem barem jedno piće. Govorili su mi da mi neće biti ništa. Ali uvijek sam imao dovoljno karaktera da odbijem, a iskreno, postojao je i strah od posljedica - kaže.
Takve situacije događaju mu se i danas.
- Ljudi često ne razumiju ozbiljnost transplantacije. Kada im objasnim zašto ne pijem, gledaju me začuđeno. Tek kasnije shvate što sam zapravo prošao i što bi se moglo dogoditi da ne pazim na sebe - dodaje.
Svakog jutra, priča nam, uzima terapiju protiv odbacivanja organa, a liječničke kontrole dio su njegove svakodnevice cijeli njegov život.
- Već 24 godine svakih šest mjeseci idem na redovne preglede. Prate mi jetrene enzime, krvnu sliku i terapiju. Liječnici su zadovoljni nalazima, a lijekove smo sveli na minimalnu dozu za moju tjelesnu težinu. Ako tako ostane, bit će savršeno - dodaje.
Unatoč zdravstvenom stanju, nikada nije bio pošteđen fizičkih aktivnosti, a uz konzultacije s liječnicima mogao je, otkriva nam, živjeti gotovo potpuno normalno.
- Nitko mi nikad nije branio sport. Osam godina trenirao sam rukomet i bio golman. Prošao sam puno toga kroz sport, a danas normalno radim i fizičke poslove - priča Leo.
Jedino čega se morao odreći bile su neke uspomene koje njegovi vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo. Zbog opreza roditelja i zdravstvenih razloga nije išao na maturalac.
- Nisam bio na maturalcu. Išao sam na jednodnevne izlete, ali ne i na višednevna putovanja. Ne bih rekao da sam bio uskraćen, ali nije isto kada o tebi brinu roditelji i kada odgovornost preuzimaju nastavnici. Žao mi je što nisam imao to iskustvo, ali završilo je kako je završilo. Danas sam živ i zdrav, a to je najveća nagrada. Nekih stvari jednostavno se moraš odreći da bi ostao zdrav - navodi.
Danas, kaže, nadoknađuje propušteno.
- Sad idem svugdje. Kad imamo team buildinge ili putovanja, uvijek sam za. Ne trebaju mi ni piće ni cigarete da bih se dobro proveo. Uvijek si napravim dobru atmosferu , priznaje.
Posebno mjesto u njegovu životu imaju roditelji, a odnos s ocem, koji mu je spasio život doniranjem svoje jetre, iznimno je blizak.
- Jako sam povezan s roditeljima. S tatom i radim pa smo praktički cijele dane zajedno. Uvijek imamo tema za razgovor i zezanciju. Nekad imam osjećaj da sam u nekim stvarima potpuno isti kao on.
Kada govori o transplantacijama, smatra da javnost još uvijek nije dovoljno svjesna njihove važnosti.
– Ljudi često ne razumiju koliko transplantacija može promijeniti nečiji život. Kad o tome slušaju, nekad im zvuči kao obična medicinska procedura, a zapravo je riječ o nečemu što nekome doslovno daje budućnost. Teško je to razumjeti nekome tko nije imao ozbiljne zdravstvene probleme.
Zbog toga otvoreno podržava darivanje organa.
- Da imam mogućnost, među prvima bih potpisao donorsku karticu i darovao organe. Svaki život je vrijedan. Tko god ima mogućnost pomoći drugome na taj način, trebao bi to učiniti. Nevjerojatno je koliko jednim činom možete napraviti za nekog drugog čovjeka - zaključuje.