Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Leo Lipovac (25) za 24sata otkriva kako mu je transplantacija utjecala na život. Za neke stvari mu je jako žao, ali sretan je što je živ i zdrav.
Leo Lipovac danas ima 25 godina, radi kao tehničar za mehatroniku i bavi se dijagnostikom vozila. Na prvi pogled ne razlikuje se od svojih vršnjaka, no njegova životna priča jedna je od najposebnijih u hrvatskoj medicini. Kao devetomjesečna beba postao je prvo dijete u Hrvatskoj kojem je presađen dio jetre živog donora.
U njegovoj obitelji datum transplantacije ne obilježava se samo kao medicinski zahvat, nego kao novi početak života.
- Moji doma i ja to zovemo drugim rođendanom. Bilo je to 2001. godine. Bio sam premalen da bih se toga sjećao, ali cijeli život slušam tu priču. Teško mi je o tome govoriti jer znam kroz što su roditelji prolazili - kaže Leo.
Rođen je bez žučnih kanala, a transplantacija je bila jedina mogućnost da preživi. Odluka nije bila teška. Njegov otac dao je dio svoje jetre kako bi sinu spasio život.
- Nije tu bilo puno razmišljanja. Tata je stavio sve na kocku kako bih ja preživio. O samom zahvatu nikad nije puno pričao. Više je znao govoriti o oporavku nego o tome što je sve prolazio - prisjeća se.
Iako ga cijeli život prati činjenica da je bio prvo dijete u Hrvatskoj koje je dobilo dio jetre od živog donora, Leo na to gleda vrlo jednostavno.
- Ta me činjenica prati cijeli život, ali ne pridajem joj neku posebnu važnost. Naravno, svjestan sam da me danas ne bi bilo da moji roditelji nisu donijeli takvu odluku - kaže Leo u razgovoru za 24sata.
Transplantacija mu nikada nije odredila identitet, ali je oblikovala svakodnevicu. Tijekom djetinjstva morao je strogo paziti na prehranu kako bi zaštitio presađeni organ.
- Uvijek sam pazio što jedem. Nije smjelo biti premasno, prehrana je morala biti prilagođena kako ne bi došlo do problema s organom. Danas sam opušteniji, ali i dalje pazim na granice. Obožavam ćevape, ali trudim se biti umjeren - kaže.
Poseban izazov bile su tinejdžerske godine. Dok su njegovi vršnjaci bezbrižno izlazili i eksperimentirali, on je znao da alkohol za njega nije opcija.
- Nikad nisam probao alkohol. Naravno da me zanimalo kako je to, kao i svakog tinejdžera. Bilo je pritisaka. Znao sam biti u društvu gdje bi me nagovarali da popijem barem jedno piće. Govorili su mi da mi neće biti ništa. Ali uvijek sam imao dovoljno karaktera da odbijem, a iskreno, postojao je i strah od posljedica - kaže.
Takve situacije događaju mu se i danas.
- Ljudi često ne razumiju ozbiljnost transplantacije. Kada im objasnim zašto ne pijem, gledaju me začuđeno. Tek kasnije shvate što sam zapravo prošao i što bi se moglo dogoditi da ne pazim na sebe - dodaje.
Svakog jutra, priča nam, uzima terapiju protiv odbacivanja organa, a liječničke kontrole dio su njegove svakodnevice cijeli njegov život.
- Već 24 godine svakih šest mjeseci idem na redovne preglede. Prate mi jetrene enzime, krvnu sliku i terapiju. Liječnici su zadovoljni nalazima, a lijekove smo sveli na minimalnu dozu za moju tjelesnu težinu. Ako tako ostane, bit će savršeno - dodaje.
Unatoč zdravstvenom stanju, nikada nije bio pošteđen fizičkih aktivnosti, a uz konzultacije s liječnicima mogao je, otkriva nam, živjeti gotovo potpuno normalno.
- Nitko mi nikad nije branio sport. Osam godina trenirao sam rukomet i bio golman. Prošao sam puno toga kroz sport, a danas normalno radim i fizičke poslove - priča Leo.
Jedino čega se morao odreći bile su neke uspomene koje njegovi vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo. Zbog opreza roditelja i zdravstvenih razloga nije išao na maturalac.
- Nisam bio na maturalcu. Išao sam na jednodnevne izlete, ali ne i na višednevna putovanja. Ne bih rekao da sam bio uskraćen, ali nije isto kada o tebi brinu roditelji i kada odgovornost preuzimaju nastavnici. Žao mi je što nisam imao to iskustvo, ali završilo je kako je završilo. Danas sam živ i zdrav, a to je najveća nagrada. Nekih stvari jednostavno se moraš odreći da bi ostao zdrav - navodi.
Danas, kaže, nadoknađuje propušteno.
- Sad idem svugdje. Kad imamo team buildinge ili putovanja, uvijek sam za. Ne trebaju mi ni piće ni cigarete da bih se dobro proveo. Uvijek si napravim dobru atmosferu , priznaje.
Posebno mjesto u njegovu životu imaju roditelji, a odnos s ocem, koji mu je spasio život doniranjem svoje jetre, iznimno je blizak.
- Jako sam povezan s roditeljima. S tatom i radim pa smo praktički cijele dane zajedno. Uvijek imamo tema za razgovor i zezanciju. Nekad imam osjećaj da sam u nekim stvarima potpuno isti kao on.
Kada govori o transplantacijama, smatra da javnost još uvijek nije dovoljno svjesna njihove važnosti.
– Ljudi često ne razumiju koliko transplantacija može promijeniti nečiji život. Kad o tome slušaju, nekad im zvuči kao obična medicinska procedura, a zapravo je riječ o nečemu što nekome doslovno daje budućnost. Teško je to razumjeti nekome tko nije imao ozbiljne zdravstvene probleme.
Zbog toga otvoreno podržava darivanje organa.
- Da imam mogućnost, među prvima bih potpisao donorsku karticu i darovao organe. Svaki život je vrijedan. Tko god ima mogućnost pomoći drugome na taj način, trebao bi to učiniti. Nevjerojatno je koliko jednim činom možete napraviti za nekog drugog čovjeka - zaključuje.
24sata © 2026
