Svijet ovih dana trese epidemija korona virusa koja pomalo, opravdano ili ne, prelazi u paranoju, a slično se događa u Hrvatskoj s jednim drugim “virusom”, onim vezanim za imovinske kartice.
Radi se o “sofisticiranom virusu” koji kao da je nastao u nekoj filmskoj supertajnoj laboratoriji, jer napada samo određenu, točno ciljanju populaciju, u ovom slučaju ministre u Plenkovićevoj vladi. I u ovom slučaju se može govoriti o epidemiji koja je za relativno kratko vrijeme pomela više od pola vlade. Treba li proglasiti karantenu, blokirati vladu, sve dok se ta pogubna epidemija ne zaustavi?
POGLEDAJTE VIDEO:
Dvije spomenute “epidemije” su se u Hrvatskoj sudarile, kao u nekoj otužnoj sapunici, a hrvatska politička zbilja često podsjeća na to, i to u slučaju Milana Kujundžića koji je “nastradao” od udruženog djelovanja oba ova “virusa”.
Što je ta famozna imovinska kartica? Stječe se dojam da se radi o nečemu kompliciranom, kompleksnom, kao da se radi o diferencijalnim jednadžbama. Ima jedan zanimljiv odlomak iz Andrićeve “Proklete avlije”: “Piši dalje: Jedna kliješta velika, kreševska. Jedna. I sve tako redom, alatka po alatka, a na kraju svake rečenice zapisani predmet tupo jekne, bačen na gomilu grubo ispreturanog alata.” Ovdje se zapravo radi o jednoj vrsti imovinske kartice, doduše post mortem.
Zar je to toliko komplicirano? Piši: vila s bazenom, jedna, velika, dvjesto, tristo kvadrata. I sve tako redom, kuća po kuća, apartman po apartman, jahta po jahta... Zbog čega to ministri ne rade, jer da u karticu upišu vrijednost od sto milijuna eura, nitko ih ne bi upitao odakle im novac?
A uz to, razmetanje kućama, apartmanima i jahtama je priča o uspjehu na hrvatski način. Zbog čega su Plenkovićevi smijenjeni ministri bili toliko skromni? U čemu je razlika između razmetanja sa skupim satovima ili automobilima, od nepoželjnog razmetanja kvadratima? To je ključno pitanje. Ili je Hrvatska postala pravednije društvo? Sudeći po svemu - nije.
Prije samo koju godinu, kada bi se povela riječ o nečemu sličnom, mediji su izvlačili činjenice o švedskim ili njemačkim ministrima koji su “nastradali” zbog banalnih sitnica. Te usporedbe danas u Hrvatskoj ne povlači nitko, i u tome je izgleda problem, u korupciji našoj svagdašnjoj, jer je sto kvadrata u centru Zagreba, izgleda, postalo isto kao paketić žvakaćih guma u Švedskoj. Radi li se o “šlampavosti”, kako je Milan Kujundžić pojasnio manjak kvadrata u svojoj imovinskoj kartici?
Iako su Kujundžića ismijavali zbog te tvrdnje, ja mu ipak donekle vjerujem. Međutim, postavlja se pitanje koji su uzroci te “šlampavosti”. Odgovor je vrlo jednostavan: radi se o nedodirljivosti političke kaste u Hrvatskoj, koja je prešla u svojevrsnu bahatost, jer za njih ne vrijede, niti su vrijedila, ista pravila kao za većinu drugih građana Hrvatske.
U ovoj priči je najzanimljivije, kao i kod svake epidemije, da je virus za neke fatalan, poput spomenutog Milana Kujundžića, a neki ga prežive (ili će ga najvjerojatnije preživjeti), poput Damira Krstičevića, koji je najnoviji ministar u vladi inficiran fatalnim “virusom”.
Zbog čega se to događa, jer, ako ćemo ići u krajnost, lopov je i onaj koji je ukrao kunu, jednako kao i onaj koji je ukrao deset milijuna? Kako postaviti granice, je li to 50, 60, ili 130 kvadrata? Naravno, nije stvar u tome: Krstičević će vjerojatno preživjeti jer je Andreju Plenkoviću u ovom trenutku, uoči predstojećih stranačkih izbora, dragocjen kao brana prema raspojasanom desnom krilu stranke. Imovinske kartice su nevažne.
Dosada su služile tek kao sredstvo obračuna unutar dvije suprotstavljene struje u HDZ-u: prve koju personificira Andrej Plenković i druge koju bi uvjetno mogli nazvati Karamarkovom strujom, a kojoj pripada većina “nastradalih” ministara. Dakle radi se o političkom obračunu, a ne o znakovima oporavka hrvatskog društva.
Također, vrlo je važno vidjeti jesu li Plenkovićevi ministari bolje radili svoj posao od onih Karamarkovih, da bi to bio neki kriterij. Ni tu ne postoji jednoznačan odgovor. Najbolji primjer je Ministarstvo kulture u kojemu je iza Karamarkovog Zlatka Hasanbegovića ostala spaljena zemlja.
Plenkovićeva ministrica Nina Obuljen Koržinek nije po saniranju štete mnogo učinila, čak je neke sektore dodatno urušila, na primjer književni, u kojemu su gotovo do kraja ukinuti estetski kriteriji vrjednovanja, bez kojih književnosti nema, i to kada su u pitanju neke potpore koje su ovom sektoru od krucijalnog značaja. Dakle, ne radi se tu niti o stručnosti kao kriteriju.
Fotorobot Plenkijvog idealnog ministra
OKO: Ako na plenkija gleda ružičasto ne mora u dvorištu vidjeti crni mercedes
ČELO: Ako vam je na čelu Andrej Plenković, tada možete što hoćete ali ne i dokle hoćete
SLUH: Ministar mora imati uho za slušanje želja predsjednika vlade pa će on žmiriti na jedno oko
UM: Bavi li se cijelom zemljom kako onda da vidi kuću bez dozvole
VISOKO ČELO: On. ne. meže, tečno. obasniti kuće. stan. tečna objašnjenja. daje. šeks. vlado.
BRADA: Može pričati viceve s bradom: imam toliko kuća da im ne znam broja
Pogled: Ministar mora imati čvrst pogled kako bi hodao pravim smjerom, a ako ga nema mora ići iza premijera
Ten: Ako imate puno nekretnina, svi će uočiti da ste se proljepšali i da blistate. Bogatstvo daje ljepotu
Jezik: Govorenje je srebro, šutnja je zlato. Ovo pravilo naročito važi za ministra koji valja gluposti na dva jezika
Jezik za zubima: Ministar ni u ludilu ne smije objasniti otkud mu milijuni. Ako govori istinu kad tad će ga uloviti
Vilica: Imovinska kartica je vaša najslabija točka. To je vaša staklena brada. Nastojte ne primiti udarac u nju