Serija smrti i teških prometnih nesreća na Staroj zagorskoj cesti potaknula je rasprave o njenoj sigurnosti, ali se moglo čuti i da je za Jugoslavije ta cesta bila jedna o najopasnijih u državi. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa i nešto kasnije, sve do 1991., to je doista bilo tako.
Krajem pedesetih je privedena kraju gradnja nove Zagorske magistrale (izvorno je taj naziv vezan uz Čakovečko-zagrebačku željeznicu koja je puštena u promet davne 1886. radi povezivanja Budimpešte i Rijeke), danas znane i kao Stare zagorske ili zagorske dionice ceste D1, a još 1965. zagrebački su novinari pisali: "Zagorska magistrala ubraja se, prema mišljenju najvećeg broja vozača, u Autostradu br. 1 u našoj zemlji. Blagi zavoji i lijepa okolica ugodni su vozaču. Međutim, odvojci za pojedina mjesta nisu još za sada sagrađeni..."
No, idilična priča o ovoj cesti mijenjala se rapidnom brzinom. Ni desetljeće kasnije, u kolovozu 1974., Večernji list piše: "Samo u srpnju na Zagorskoj magistrali kod Zaboka poginulo je 12 osoba. Zašto je medicinska služba za hitnu pomoć nije organizirana prema potrebama prometa?" Zagorsku magistralu tada su zvali i "cestom za Europu". Bio je tada to glavni put od Europe do Jadrana ili dalje na Bliski istok. U jednom mjesecu bilo je i po 30 teških prometnih nesreća, na više mjesta bili su postavljeni i znakovi koji su trebali upozoriti vozača da potraže pomoć liječnika ako im je potrebna. O gužvi i kaosu na dionici tih godina svjedočio je tadašnji zapovjednik prometne policije u Zaboku Marijan Stanko: "Dnevno se tridesetak, najčešće stranih vozača, ljetnih dana zaustavi kraj naših patronalnih kola i traži pomoć. Kada dođe do nesreće, sve leži na nama. Pozivamo liječnika, ako ga nađemo, ili našim vozilom prevezmo unesrećenog do Medicinskog centra".
Prometnih je nesreća znalo biti tako puno, da uništena vozila nisu stizali odvesti s ceste: "Poseban su nam problem strana vozila što ostaju oštećena na cestama. Njih moramo tegliti u Krapinu gdje ih se smještava na poseban prostor, a samo jedno vučno vozilo stiže po oštećena kola. Kolika je potencijalna opasnost na cesti takvo oštećeno vozilo nije potrebno napominjati. Ipak, nastojimo, koliko god je to brže moguće, da te opasnosti s magistralnog puta budu što prije otklonjene", govorio je policijski zapovjednik.
Kad je 1991. najavljeno otvaranje prvih sedamnaest kilometara nove zagorske autoceste od Zagreba do Gubaševa, tadašnji šef Prometne policije u Lučkom rekao je da su to "prvi kilometri preseljenja Zagorske magistrale na novu, buduću autocestu" i da se upravo na toj dionici "otklanja najkritičniji dio Zagorske magistrale, između 69. i 71. kilometra, koji je zbog teških prometnih nesreća mnoge obitelji zavio u crno".
Tada se vjerovalo da će Zagorska magistrala služiti kao obilazna cesta i da će se broj nesreća rapidno smanjiti. No, premda je danas na toj dionici nedvojbeno manje nesreća nego u najkritičnijim godinama, ona se i dalje može nazivati "cestom smrti". Opasna je jer neiskusne i neoprezne vozače lako zavara svojom preglednošću, a svako neoprezno pretjecanje na tako brzoj cesti silno je kobno. Istovremeno, autocesta za mnoge nije prikladan alternativa Zagorskoj magistrali, jer se s većine lokacija za uključivanje na nju ili silazak s nje mora odvoziti prilična kilometraža, pa je mnogima lakše i praktičniie "potegnuti" dalje po Staroj zagorskoj. Stručnjaci upozoravaju da ne bi ništa promijenilo ni značajno smanjivanje cestarina na autocesti, jer one su ionako vrlo niske, a velik je problem i kamionski promet na Staroj zagorskoj .