Štrajkovi su tijekom više od tri desetljeća neovisne Hrvatske obilježili odnose radnika, sindikata i vlasti. Od prvih organiziranih sindikalnih akcija početkom 1990-ih do velikih prosvjeda posljednjih godina, radnici su na različite načine pokušavali izboriti veće plaće, bolja prava i dostojanstvenije uvjete rada.
Jedan od prvih velikih štrajkova dogodio se 1990. na Željeznicama, kada su strojovođe ŽTP-a Zagreb šest dana obustavile rad. Štrajk je označio važan trenutak u razvoju sindikalnog organiziranja jer su radnici izašli iz dotadašnjih socijalističkih sindikalnih okvira i osnovani su prvi neovisni sindikati.
Već 1994. godine uslijedio je veliki štrajk u srednjim školama. Trajao je 16 dana i održavao se tijekom Domovinskog rata. Vlast je prema sindikalnim vođama zauzela oštar stav pa su im slani mobilizacijski pozivi za ratište, dok je štrajk proglašavan protudržavnim činom.
Dvije godine kasnije štrajkali su ponovno željezničari. Opći štrajk u Hrvatskim željeznicama trajao je dva tjedna. Država je pokušala uvesti radnu obvezu na prugama, ali radnici nisu odustali. Na kraju je Vlada popustila i djelomično ispunila njihove zahtjeve povezane s plaćama.
Veliki radnički prosvjed održan je 1997. na Trgu bana Jelačića. Deseci tisuća građana okupili su se zbog nezadovoljstva ekonomskom situacijom, privatizacijskom pljačkom i kršenjem radničkih prava. Bio je to prvi takav masovni prosvjed javnih službi.
Početak 2000. obilježio je štrajk u zdravstvu. U siječnju, odmah nakon smjene vlasti, bolnički liječnici i medicinske sestre tri su tjedna štrajkali zbog smanjenja dodataka na plaće. Tada je u zdravstveni sustav prvi put službeno uveden institut "minimalnog procesa rada".
U školama je novi veliki štrajk održan 2003. godine. Opća obustava rada u osnovnim i srednjim školama trajala je osam dana, nakon što Vlada nije prihvatila zahtjev da se povećanje osnovica plaća prati s rastom gospodarstva.
Posebno se istaknuo štrajk liječnika 2013. godine, koji je trajao 58 dana i bio najdulji štrajk u povijesti hrvatskog zdravstva. Tijekom štrajka obavljali su se samo hitni pregledi. Štrajk je završio nakon što je Vlada uvela radnu obvezu, no Ustavni sud tu je odluku kasnije proglasio nezakonitom.
Veliki prosvjedi radnika uslijedili su 2018. godine, kada su radnici Uljanika i 3. maja iz Pule i Rijeke tjednima štrajkali i marširali. Prosvjedovali su pred Vladom u Zagrebu zbog neisplate plaća i propadanja domaće brodogradnje.
Godinu kasnije uslijedio je jedan od najvećih štrajkova u školstvu. Cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama trajao je 31 dan. Štrajk se odvijao po rotirajućem modelu, odnosno škole iz različitih županija štrajkale su različitim danima. Sve je završilo velikim prosvjedom na Trgu bana Jelačića, nakon čega su izboreni znatno veći koeficijenti.
U novijoj povijesti istaknuo se i štrajk pravosudnih službenika 2023. godine. Službenici i namještenici na sudovima i u državnim odvjetništvima štrajkali su od 5. lipnja do 24. srpnja, gotovo puna dva mjeseca. Zbog štrajka su bili potpuno blokirani sudski procesi, upisi u zemljišne knjige i izdavanje dokumenata.
Najnoviji veliki slučaj odnosi se na Zagreb. Godine 2026. oko 9200 radnika ZET-a i Zagrebačkog holdinga obustavilo je rad. Štrajk je obuhvatio tramvajski i autobusni prijevoz te Čistoću, a doveo je do trenutačnog prometnog i komunalnog kolapsa u Zagrebu.