”Ali na K-ov grkljan položiše se ruke jednog od gospode, a onaj drugi zari mu nož duboko u srce i dvaput ga okrene. Očima koje su se gasile K. vidje još kako gospoda tik pred njegovim licem, priljubivši obraz uz obraz, promatraju izvršenje presude. ‘Poput psa!’, reče on, i činio se da će ga stid nadživjeti.”
Ovo je ulomak iz Kafkina “Procesa”, uznemirujuće priče o besmislenoj, surovoj i proždirućoj birokraciji.
“Poput psa” su zadnje riječi građanina Jozefa K., istisnute nekoliko trenutaka nakon što su mu dvojica nepoznatih muškaraca zarila oštricu u srce. Egzekucija je krajnji čin apsurdnog činovničkog procesa koji se vodio protiv njega, a da čovjek ni na samom kraju nije znao zbog čega je optužen, osuđen i pogubljen.
“Proces je složen, događa se korak po korak. Pred izdavanjem smo potrebitih odluka. Napravljeni su procesi. Moramo poštovati proceduru. Svako rješenje ima potrebnu proceduru. Nitko ne bi htio biti dio procesa sumnje. Možda zbog toga traje proces nešto dulje. Ti procesi nisu komplicirani.”
Ovo nije Kafkin ulomak. Ovo je besmisleni niz birokratskih frazetina koje je u nešto manje od šest minuta pred televizijskim kamerama istisnuo bezlični činovnik Darko H.
U nedjelju, godinu dana nakon potresa koji je desetkovao Zagreb, ministar H. nastojao je elaborirati zbog čega još nije obnovljena nijedna zgrada, zašto nije sagrađena nijedna kuća i zašto nije podignuta nijedna javna institucija. Službenik H., u urednom odijelu, s urednom frizurom i tek pokojom kapljicom znoja na sjajnom čelu, objašnjavao je i gestikulirao voditeljici, dok su se iza njega izmjenjivale fotografije porušenoga grada.
Ništa činovnik H. nije rekao te večeri u studiju, ništa vrijedno spomena. Ništa što bi tisućama ljudi koji su ostali bez krovova nad glavama i koji su izbjegli iz domova barem malo pojasnilo zbog čega mastodontski državni aparat, na koji je priključeno više od šezdeset tisuća bezličnih službenika, kao što je i on sam, nije uspjelo u punih godinu dana obnoviti ni jednu jedinu kuću. Ni jednu jedinu.
Ne računamo kozmetičke zahvate, ne računamo poliranja fasada, kao ni privatne inicijative očajnika i volontera koji su se sami pentrali i riskirali vrat da zaštite nešto što su nekad zvali domom. Ministar H. nije dao nijedan konkretan odgovor na pitanja kad će biti odrađeni radovi za koje nam je Europska unija dala gotovo sedamsto milijuna eura. Već danima šuplje brljavi o potpisanim odlukama, poštovanju procedure, urudžbiranju zahtjeva, potpisivanju obrazaca i sličnim birokratskim vratolomijama, ali čovjek ne govori ništa. Apsolutno ništa. Ništa.
Koliko je službenik H. potpuno izvan stvarnosti svjedoči i drugi, još apsurdniji primjer. U ponedjeljak, dakle, na godišnjicu prirodne katastrofe koja je, ponovimo, desetkovala Zagreb, ministar H. gostovao je u jednoj drugoj emisiji. Javio mu se čovjek i požalio da je prikupio doslovno šest kilograma dokumentacije, uključujući dozvole, potvrde, izvatke i odluke, a činovnik H., prazan i skučen kakav jest, predstavio je ovaj slučaj kao pozitivan primjer. Ozbiljno, rekao je da je čovjek koji je morao pobjeći iz stana i koji je posljednjih godinu dana uzaludno skupljao kilograme papira da mu obnove zgradu, “svjedok da se sve što je trebalo može prikupiti”.
Teško da može luđe od ovoga. Možda jedino da je ministar H. na kraju priče, kad je čovjeku napokon bilo dosta svega, došao do njega, sjeo na onih šest kila papira i gledao ga kako umire. Poput psa.