Bilo je nedjeljno popodne, vrijeme poslije ručka, kada djeca imaju slobodno za kupanje i igru, prisjeća se Vlatko Stilinović (47), Gospićanin koji je prije 35 godina u zračnom napadu izgubio brata Ivana.
Obitelj Stilinović napustila je rodni grad kako bi izbjegla ratna razaranja i mir potražila u četrdesetak kilometara udaljenom Karlobagu. Majka Sofija s dva sina, Ivanom i Vlatkom, otišla je u prognaništvo, a otac Nikola ostao je u Gospiću. No umjesto mira i zaklona, obitelj je izgubila starijeg sina u bezumnom zračnom napadu na civile.
- Na plaži ispred hotela bilo je pedesetak djece. U jednom trenutku na nebu su se pojavila dva aviona. Doletjeli su iz pravca otoka Paga i netko je rekao da su vojni. Sjećam se da smo ih ispratili pogledom. Sljedeće čega se sjećam je da je netko rekao 'Bježi!' i tad je nastupio potpuni kaos. Brat i ja u tom smo se trenutku razdvojili i to je posljednji put da sam ga vidio živog - prisjeća se Vlatko dana za koji nam kaže da je najteži u njegovu životu.
Na hotelski kompleks avioni JNA ispalili su ukupno četiri rakete. Između dva udara poginuo je Ivan, a nekoliko djece i starijih je ranjeno. Zbog protoka vremena i tadašnjih ratnih uvjeta nije moguće doznati točan broj ranjenih, ali zna se da je napad na isključivo civilni cilj počeo u 16.15, i to na Hotel Zagreb, na kojem je bio veliki znak Crvenoga križa. U cijelom kompleksu tad je boravilo oko 1000 ljudi.
'Kratko smo se nadali'
U metežu rata obitelj Stilinović neko vrijeme nije znala što se točno dogodilo s Ivanom.
- Nisu nam htjeli odmah reći, govorili su da je ranjen i odvezen u Rijeku, pa smo se kratko još nadali, ali onda je stigla i potvrda da Ivana zauvijek nema. Ivan je poginuo 22. rujna 1991. kraj hotelskog bazena u Karlobagu - govori nam Vlatko te dodaje kako je već u najranijoj dobi shvatio da imaš samo dva izbora: ili ostati paraliziran događajem ili nastaviti živjeti.
Obitelj Stilinović uvijek je bila jako vezana, majka Sofija odlučila je da zbog male razlike u godinama sinovi krenu u školu istodobno.
- Ivan i ja smo bili vrlo bliski. Iako je među nama bila godina dana razlike, sjedili smo u istoj klupi. Volio je atletiku, bio je miran, povučen, a ja sam bio malo življi. Na njega imam samo sjećanje i tek nekoliko fotografija. Naime, na kuću do naše pala je bomba od 400 kilograma te uništila i susjedovu i našu kuću, pa smo, osim Ivana, izgubili sve što smo imali. No u Gospić smo se vratili i nastavili živjeti kako smo mogli, a o tragičnoj pogibiji mojeg brata nije bilo previše govora. Otac Nikola preminuo je 2011., a majka je napunila 80 godina i još je dobro - kazuje nam Vlatko.
Civilne žrtve rata često su ostale u sjeni, ni za ovaj zločin nitko nikad nije odgovarao. Stilinovići nikad nisu znali tko su bili piloti, tko je zapovijedao tom akcijom... Sve je ostalo skriveno u vojnim arhivama.
- Tko zna jesu li piloti živi, jesu li ikad imali grižnju savjesti što je tog dana ubijen moj brat, ali sve je ostalo tajna. Nemogućim mi se čini da se ništa ne zna, no do istine se nije došlo - kazuje Vlatko.
Zato je Udruga 31. podvelebitske satnije Karlobag došla na ideju da podignu spomenik za žrtve u Karlobagu, a Stilinovići to podržavaju.
- Drago mi je da su sjetili. Bilo bi to sjećanje na njega i bilo bi mi drago da me kontaktiraju - zaključuje Vlatko, koji je s majkom Sofijom ipak dočekao trenutak da se konkretnom akcijom sačuva trajno sjećanje na Ivana.
Inače, meta bezumnog raketiranja civilnih objekta bio je Žarko Domljan, tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, koji je bio u Karlobagu. U trenutku napada nalazio se dvjestotinjak metara od Hotela Zagreb. U knjizi memoara "Visoko podignimo zastavu: Hrvatska - od negacije do priznanja" Domljan je napisao:
“Na povratku smo svratili u Hotel Zagreb u Karlobagu. Dok smo se spuštali odvojkom prema hotelu, opazili smo kako se ispod nas diže dim od eksplozije. U hotelu prepunom izbjeglica panika, doznajemo da su dva Galeba upravo raketirala hotel, poginuo je jedan dječak na plaži, a nekoliko starijih ljudi je ranjeno."