Novine su objavile priču o hrvatskom državljaninu protjeranom iz Trumpove Amerike. Aktivistički sročena, priča kaže da je čovjek iz Dervente, u Ameriku je kao ratni izbjeglica stigao krajem rata, tamo je kao maloljetnik imao neke sitnije probleme s marihuanom, prav zdrav protjeran je jer nije dovoljno bijel, a u Hrvatskoj, u kojoj je u životu boravio tri dana, nema nikoga svog, nema gdje spavati i nema osobnu iskaznicu. Opskurni portali u službi režima replicirali su plašeći narod i braneći Trumpovu Ameriku: kažu da je protjerani u Americi imao raznih problema sa zakonom, da je nepropisno nosio oružje, da je bio u zatvoru, da mu je oduzeta zelena karta i da se uopće ne zove onako kako je u novinama rekao da se zove, nego da mu je prezime nekako drukčije. Na to se po društvenim mrežama i u komentarima ispod tekstova aktiviralo na tisuće botova, trolova i inih digitalnih stvorova da stvaraju paniku oko američkog prognanika - nadam se da je u redu da ga ovako zovemo, nakon što je tridesetak godina poživio u zemlji koja ga više nije htjela - da plaše narod kako još tisuće takvih, sve redom opasnih kriminalaca, dolaze za njim s ciljem da unerede Hrvatsku i unište hrvatski način života, te da ih treba protjerati u Bosnu, odakle su većinom i potekli. Usput, u komentarima tih botova, za koje još jednom moramo primijetiti da su pod sponzorstvom režima i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, jer da nisu, bili bi sankcionirani, skupa s platformama na kojima se objavljuju, zagovara se niz praksi iz vremena Trećega Reicha i Nezavisne Države Hrvatske, kako prema ovom i svim budućim prognanicima iz Trumpove Amerike, tako i prema svima koji se s tim ne slažu.
Nevoljni Sandro iz Dervente je u Sjedinjene Američke Države stigao preko izbjegličkog programa Katoličke crkve, ili nekakve njezine organizacije koja je 1995. po svijetu raseljavala prognane Hrvate iz Bosanske Posavine. U tome se slažu obje strane. A mi bismo se, kao oprezni čitatelji, odvažili zaključiti da je Sandro sitni kriminalac i probisvijet, koji na kraju nije imao sreće u životu, jer je dvaput, u razmaku od trideset godina, samljeven pod žrvnjem velike povijesti. Prvi put bio je dijete, a zašto drugi put? I kako je moguće da nakon trideset godina života u bogatoj i prosperitetnoj zemlji i dalje budeš gol k’o pištolj, i ne samo da ne stekneš njezino državljanstvo, nego ostaneš i bez zelene karte, tojest bez dozvole stalnog prebivališta? No, lako je i lasno takva pitanja postavljati iz topline i sigurnosti vlastitoga građanskog statusa i doma u jednoj istina ponešto siromašnijoj i neprosperitetnijoj zemlji.
Ništa nevoljni Sandro nije ponio sa sobom iz Trumpove Amerike, i ništa u njegovom životu nije sigurno i pouzdano, uključujući i to kako se zove, osim jedne stvari, tvrde k’o slovo: Sandro je hrvatski državljanin. Istina, njegovi opadači jeze se nad njegovim podrijetlom, koje drže nepouzdanim, ali tu se više ne može ništa. Pitanje o podrijetlu često prethodi pitanju o državljanstvu, ali nakon što je državljanstvo stečeno, podrijetlo postaje irelevantno. U vrijeme kada je Sandro bio dječak, bosanskohercegovački su Hrvati samo na jedan način dokazivali etničko podrijetlo, koje im je, kao i svim drugim Hrvatima svijeta, prema zakonima Republike Hrvatske omogućavalo stjecanje državljanstva: predočenjem krštenice Katoličke crkve. Dakle, svaki je župni ured postao hrvatski imigracijski ured. To je do neba bezbožno i bogohulno, a sa stanovišta Republike i sekularne države besprizorno i samouništavajuće, ali što ćemo ako je bilo tako? Fratri i ini svećenici koji su doista vjerovali u Boga i ispravno shvaćali razliku između svetog čina krštenja i jednog prostog i pustog papira koji se izdaje kao potvrda, često bi i ponekom nekrstu u potrebi udijelili papir. Dobro su oni znali da ne čine oni grijeh, nego grijeh čini država koja sveti čin krštenja unižava time što ga vezuje za dobivanje državljanstva. I je li onda kome čudno što je taj dječak iz Dervente, koji je u organizaciji Katoličke crkve s materom tražio život u Americi, dobio skupa s njom krštenice, a s njima i hrvatsko državljanstvo? To samo na lijep način potvrđuje kako je u ona najstrašnija vremena po ljude u Bosni i Hercegovini među fratrima i katoličkim popovima bilo onih koji su pravilno razumijevali razliku između Boga i države, i između križa i pendreka. A što bi se 1995. dogodilo sa nevoljnim Sandrom i njegovom majkom da nije bilo dobrih fratara i popova, i da nije bilo katoličke organizacije koja ih je, skupa s ostalim narodom, povela u Ameriku? Na to pitanje odgovor je, s današnjeg gledišta, otprilike ovakav: možda bi Sandro bolje prošao nego što je prošao u Americi, ali je nekako vjerojatnije da bi prošao mnogo gore.
U Hrvatskoj već je neko vrijeme živo uvjerenje kako smo slobodni protjerati sve one koji nam se ne sviđaju. To uvjerenje širi se iz vrhova vlasti, zastupaju ga režimski mediji, šire botovi, trolovi i ina digitalna bića, stvorena u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili stranaka na vlasti (tu se mišljenja mimoilaze), pa bi možda, upravo na slučaju nevoljnog Sandra, narodu trebalo reći kako tu stvari doista stoje. Taj mladić rodom iz Dervente, taj po godinama već čovjek, taj nedorasli dječak gol k’o pištolj, koji na svijetu nema nikoga i koji u džepu nema nijedan važeći dokument, na jednak je način i sasvim neporecivo hrvatski državljanin kao i Ivan Anušić, Marko Perković Thompson, Andrej Plenković, kao i Plenkovićeva žena i dječica. Njegova građanska prava Republika Hrvatska štiti i garantira neporecivo i doživotno, kao i njihova. I to nije podložno pregovorima, izmjenama, različitim tumačenjima… Riječ je o principu koji je za samu državu važniji nego za nevoljnog Sandra. Njegov život, istina, ovisi o njezinom državljanstvu, ali njezin opstanak ovisi o tome hoće li to državljanstvo biti tvrdo zajamčeno.
Koncept državljanstva pripada dvadesetom stoljeću, kao i koncept lojalnosti toj imaginarnoj, u granice sabijenoj društvenoj i zemljopisnoj tvorevini, koja ti osigurava dokumente, a ti joj plaćaš porez. U ranijim stoljećima lojalan si bio svojim vladarima. Državljani su fatalno svezani za državu čije dokumente posjeduju, ali je i država na isti način privezana za njih. Prvi ju je pokušao razvezati Adolf Hitler, slijedio ga je Ante Pavelić. Ta dvojica su pokušali raskinuti prethodni već postojeći ugovor, i nanovo urediti pitanje državljanstva, tako što će ga vezati za pojam čiste arijevske krvi. (Pojam čiste arijevske krvi je kao i svijet botova, trolova i digitalnih stvorova iz podruma Ministarstva unutarnjih poslova, imaginaran i izmaštan, ali krvavo kasapi živa ljudska tijela.) Tako je Hitler najprije bez državljanstva ostavio i protjerao sve Židove koji se nisu rodili na teritoriju Njemačke, da bi u sljedećem koraku bez državljanstva ostali i svi rođeni Nijemci nečiste krvi. Umjesto da ih protjera, recimo na Madagaskar, on će te ljude poubijati u logorima smrti. Ali ti logori neće se nalaziti na njemačkome teritoriju, nego u okupiranim zemljama, uglavnom na istoku. Premda je bio uvjeren u svoju svemoć, u koju su vjerovali i njegovi poslužnici širom Europe, i premda je uspio osvojiti pola Europe i doći pred Moskvu, Hitler se vrlo oprezno odnosio prema pitanju njemačkoga državljanstva. Recimo, folksdojčeri zapravo nisu bili njemački državljani, i mogli su služiti samo u SS-u, ali ne i u Wehrmachtu. A nesretnih njemačkih Židova, kojima je uzeo sve, pa i državljanstvo, plašio se, pa ih je pretvarao u prah i dim u Poljskoj, Bjelorusiji, Ukrajini. Čini se da ni sam Hitler nije do kraja vjerovao u to da tim ljudima stvarno može uzeti državljanstvo. Znao je, međutim, da im može uzeti život, i znao je da to treba činiti izvan njemačkog teritorija. Uglavnom tako.
Sovjetski Savez, kao i poneka istočnoeuropska država, imali su taj običaj da pojedinim disidentima, recimo Solženjicinu ili Milanu Kunderi, oduzmu državljanstvo. Kunderi, nakon što je već emigrirao. Solženjicinu, u času kad su ga deportirali. Ali to su, s povijesnog i državnog stanovišta, bili incidenti, a ne pravila u postupanju. I skupo su koštali države koje su se na takvo što odvažile.
Zbog svega ovog, bizarnom se i neukom čini hajka što su je današnji sljedbenici trećerajhovskih državljanskih praksi pokrenuli protiv nevoljnog Sandra. Ono za što se oni zalažu moguće je, naime, rješavati samo pomoću logora smrti. A u nekom drukčijem svijetu, jedinom u kojem bi Republika Hrvatska još mogla preživjeti, nevoljni Sandro jedan je od ljudi s kojima bismo trebali živjeti, tako što ćemo mu pomoći i što ćemo pritisnuti državu da mu pomogne, jer samo se tako možemo nadati da će i on pomoći nama, kao i da će netko pritisnuti državu ako to nama, ne daj Bože, ustreba. Tako to izgleda u normalnome svijetu, među živim ljudima, koji se ne plaše botova, trolova i inih digitalnih stvorova, jer znaju da oni postoje samo u mraku.
Ništa nevoljni Sandro nije ponio sa sobom iz Trumpove Amerike, i ništa u njegovom životu nije sigurno i pouzdano, uključujući i to kako se zove, osim jedne stvari, tvrde k’o slovo: Sandro je hrvatski državljanin
Koncept državljanstva pripada dvadesetom stoljeću, kao i koncept lojalnosti toj imaginarnoj, u granice sabijenoj društvenoj i zemljopisnoj tvorevini, koja ti osigurava dokumente, a ti joj plaćaš porez