Teško mi je i zamisliti tu igru sudbine i taj preokret u našim životima, a prije svih u Karlovu životu, govori nam Davor Sokač, otac teško ozlijeđenog mladića koji je stradao kao putnik 10 minuta prije ponoći na Staru godinu. 

Listajući album ispunjen fotografijama i novinskim člancima kriomice briše suze dok sjedimo na stadionu NK Bjelovara, gdje je Karlo prvi put navukao dres seniorske momčadi iz Križevaca. 

- Staru godinu bih najradije izbrisao iz memorije. Kad bismo mogli, svi bismo je preskočili, a ponajprije Karlo koji od toga dana umjesto u dresu na travnatim terenima dane provodi u bolnici - tiho rezimira stanje naš sugovornik. 

No sve je tog 31. prosinca prošle godine počelo kao u najljepšoj priči. Karlo je oko podneva javio ocu, koji živi u Bjelovaru, a on s majkom u Križevcima, da je dobio poziv od Slaven Belupa da im se javi. Odmah je nazvao oca, koji mu je rekao da sam odluči, ali da mu se ostvaruje san da napokon dođe u prvoligašku momčad. Otac je nazvao trenera u NK Slaven Belupu, koji mu je rekao da se ne žure i da proslave Novu godinu te dođu u Koprivnicu kroz dva, tri dana. 

- Predvečer sam otišao svirati, jer sam muzičar, na doček Nove godine u jedno naselje pokraj Vrbovca. Bio sam kao i Karlo sretan jer je na pragu ostvarenja sna - govori Karlov otac dok skida naočale i jednom rukom briše suze, a album pun fotografija ostavlja pokraj sebe. 

DAVOR SOKAČ: 'Moj junak, moje srce i duša, moj Karlo je uspješno operiran'

Pogled je upro u daljinu i drhtećim glasom nastavlja svoju priču. Kaže da je prošlo 20-ak minuta iza ponoći, kad mu je javljeno da je Karlo stradao u prometnoj nesreći i da je prevezen u koprivničku Opću bolnicu. 

- U prvi tren nisam ni znao kako sam stigao do Koprivnice, ne misleći da je Karlo teško ozlijeđen i da mu je život u pitanju. Taman sam stigao i vidio da ga bez svijesti stavljaju u vozilo i žure prema Traumatološkoj klinici u Zagrebu, gdje je odmah i operiran. Kirurški tim na čelu s dr. Vide Bilićem mu je spasio život, na čemu smo im od srca zahvalni - govori Sokač stariji koji živi u Bjelovaru. 

Upravo je u Bjelovar često vozio Karla iz Križevaca dok je još bio u momčadi Varaždina, potom u Slaven Belupu, pa zagrebačkom Dinamu, jer je na stadionu Bjelovara individualno trenirao s Mariom Kosom. Kosu je Karlo ostao u sjećanju kao mladi i daroviti vratar koji je već s 13 godina skrenuo pozornost na sebe jer je bio proglašen vratarem zagrebačkog turnira “Kutija šibica”. Dvije godine kasnije bio je u kampu reprezentacije i u Dinamu. 

SVAKA ČAST Livaković i Zagorac posjetili i ohrabrili stradalog Sokača...

- Često mu se javlja Dinko Horkaš, koji je nešto stariji od Karla i poznaju se iz Dinama. Isto tako mu se redovito javlja Igor Pandur, koji je iz Rijeke otišao u inozemstvo. Ti pozivi, kao i dolazak Dinamovih golmana, Livakovića i Zagorca, bili su mu najveći poticaj da se ne predaje. Ulili su mu nadu da ništa nije nemoguće i Karlo se ne predaje - malo veselijim tonom nam govori otac koji zbog korone, kao i majka, ne može do sina, nego se vide preko ograde. 

Karla dovezu na kolicima i onda se tako vide i izmjene koju riječ. Najteže je bilo roditeljima kad prva dva mjeseca nisu mogli doći u kontakt sa sinom. Priča nam Davor kako Karlo za nesreću nikoga ne krivi. Kaže da se to moglo svakome dogoditi.