Dugo sam razmišljala hoću li ovo napisati. Kako opisati trenutak u kojem shvatiš da možda moraš ostaviti svoj dom? Kako opisati vatru koja ti se približava dok stojiš između nje i mora, ne znajući kamo krenuti? Bio je 13. kolovoza 2026. Čekali smo Ribarsku noć. Glazba je svirala, djeca su se igrala, ljudi plesali. Bila je to savršena ljetna večer.
A onda smo ugledali narančasto nebo.
Čule su se sirene, ali još smo vjerovali da smo sigurni. Petnaestak minuta poslije stigla je obavijest da se vatra približava i da moramo otići. Na putu do kuće dočekao nas je kaos. Ljudi su bježali s djecom, automobili su ostajali nasred ceste, sirene su zavijale. U kući smo imali samo nekoliko trenutaka. Uzela sam hranu i vodu za našeg malog psa te ručnu torbu. Muž je natopio ručnike i dao ih meni i kćeri. Najteže je bilo zatvoriti vrata.
POGLEDAJTE VIDEO:
Jer u tim kamenim zidovima nisu samo zidovi. Tamo su godine, uspomene, trud, ljubav i život. Sve što si stvarao i volio ostavljaš iza sebe, ne znajući hoće li to plamen progutati.
Kći, pas i ja krenule smo prema plaži, a muž je ostao zaključati kuću. Nije čuo kamo smo otišle, pa je krenuo prema psećoj plaži, ravno između dvije vatre. Vojska ga je usmjerila prema Omišu. Po nama su padale iskre i pepeo. Desno je gorjelo igralište. Ispred nas brdo. Lijevo pseća plaža.
Vatra je bila svuda.
Između vatre i mora
Na plaži je bio mrak, a iza nas je sve gorjelo. Bura je nosila vatru na sve strane. Jedna iskra pala je na mol i nešto je istog trenutka planulo. S jedne strane bila je vatra. S druge more. Tad se pojavio mali kaić. Ljudi su plivali prema njemu i pokušavali se ukrcati. Ubrzo je stigao još jedan. Prvo djeca. Bebe. Žene. Svatko tko je imao brodić krenuo je prema vatri spašavati ljude koje nikad prije nije vidio. Radnici, očevi, djedovi i sinovi možda su nekoliko minuta ranije sjedili kod kuće, a onda su sjeli u svoje male brodice i krenuli po nas. Brodica je bilo premalo, a ljudi previše. Nazvala sam 112.
“Pomoć je na putu”, rekli su. Vrijeme je prolazilo kao da stoji. Iza nas je vatra bjesnjela i dolazila sve bliže. Ponovno sam nazvala 112 i izgovorila jedino što sam tad mogla:
“Ovdje je apokalipsa”. Već sam bila do koljena u moru i nagovarala kćer da plivamo prema dječjim luftićima. Ona mi je rekla: “Mama, čekaj. Doći će brodovi”. Okrenula sam se. Iza nas je gorio bor, a plamen se dizao prema nebu. I tad je došao još jedan brodić. Pa drugi. Ljudi koji nisu morali doći. Ali su došli. Kći je ugledala mali bijeli kaić koji je došao sasvim do plaže.
“Ajde, mama, idemo u ovaj.” Ona je uskočila sa psom, a kapetan je rekao da je brod pun. Ostala sam stajati pokraj njega. Tad me moja 23-godišnja kći, mršavica i žilavica, uhvatila i nevjerojatnom snagom povukla u brod. Na njemu je pisalo: T/T CASABLANCA SPLIT. Ako momci iz tog broda ikad pročitaju ovu priču, želim da znaju da nisu bili jedini. Bilo ih je mnogo. I svima im hvala do neba. Ako postoji karma, te su noći prikupili dovoljno zahvalnosti za deset života. Bura je udarala, more ulazilo u kaić, a pepeo i dim u naše nosnice. Doplovili smo do velikog teretnog broda. Jedan mladić golim se rukama držao za njega i pokušavao stabilizirati naš mali kaić. Dvojica su nas čekala i izvlačila jedno po jedno. Gledala sam prema njima i mislila: “Bože, kako će mene izvući?”. Jedan me uhvatio za jednu, drugi za drugu ruku. U trenutku sam se, kao da sam pero, našla na nogama. Kći je bila odmah iza mene, ne ispuštajući psa. Bože, hvala ti. Ljudi dolaze po ljude. Na brodu smo disali kroz mokre ručnike. Žena pokraj nas počela je kašljati, a moja joj je kći bez razmišljanja pružila jedan od naša dva ručnika.
“Nama je jedan dosta.” I dalje smo čekali. Dim nas je gušio, ali mi smo već bili spašeni. Na plaži su ljudi još gledali prema moru, čekajući brodice kao posljednju slamku spasa. A brodice su dolazile. Ljudi su dolazili po ljude. Bez pitanja. Bez objašnjenja. Jednostavno su dolazili. Kad smo stigli u Omiš, netko mi je pružio ruku da prijeđem s broda na kopno. Jedna ruka, jedan mali pokret, a meni je tad značio cijeli svijet.
Ugledala sam muža. Svi smo bili živi. U prihvatnom centru dočekali su nas kreveti, voda, sokovi, pokrivači i ručnici. Netko je mislio na sve. U toaletu sam se pogledala u ogledalo. Plava kosa bila mi je sivo-crna, a lice prekriveno dimom i pepelom. Jedva sam se prepoznala. Okrenula sam se prema kćeri. Još je držala psa. Bila je živa. Njezino lice, lice mog djeteta, bilo je isto. I prvi put sam pomislila: Sve će biti dobro.
Jedna obična vilica
Autobusom smo stigle do Malog Rata. Dvije djevojke na stanici rekle su nam:
“Sve će biti u redu. Na sigurnom ste.” U vatrogasnom domu ponovno su nas pitali što nam treba.
“Samo jedna vilica”, rekla sam. “Da mogu dati psu jesti.” Djevojka se ubrzo vratila s vilicom. Nikad nisam pomislila da jedna obična vilica može nositi toliko emocija. Nalila sam psu vodu. Bila je crna od pepela. Tek tad shvatiš da je vatra svuda, čak i ondje gdje je više ne vidiš. Legle smo i sklupčale se. Kroz umor sam slušala ljude kako donose nove krevete i tiho hodaju oko nas. Ujutro su volonteri donosili doručak. Na stolu su se punili deseci mobitela. Netko je mislio i na to. Netko je mislio na sve.
Te noći nisam vidjela samo vatru, strah i kaos. Vidjela sam ljude koji su krenuli prema požaru kako bi spasili nepoznate. Ruke koje su nas izvlačile iz broda. Kćer koja je drugoj ženi dala svoj ručnik. Djevojku koja je donijela vilicu. Volontere koji su osigurali krevet, vodu i punjač. Male stvari koje u najtežem trenutku postanu sve. Zato ovu priču ne želim završiti vatrom. Želim je završiti zahvalnošću. Jer te noći u Nemiri ponovno sam povjerovala u ljude.
Jutro je stiglo uz tihi žamor volontera. Nisam mogla jesti, ali vatrogasac je uporno ponavljao: “Morate nešto pojesti”. Na strah, kaos i dim čovjek se nekako navikne, ali ljudska dobrota slomi te na komadiće. U kombiju prema Omišu vatrogasac je bez riječi smjestio i bicikl jednog turista. Jednostavno. Normalno. Ljudski. Kod kuće su nas dočekali pepeo i miris dima, ali kuća je stajala. Ponovno smo bili zajedno - živi, zdravi i kod kuće. Zato ovo nije samo priča o požaru nego o ljudima koji su dali ruku, ručnik, vodu, hranu i vrijeme. Te noći u Nemiri ponovno sam povjerovala u dobrotu i vidjela koliko veliko može biti ljudsko srce.