Na jednom štandu s voćem u zagrebačkom kvartu već deset godina radi žena iza koje je velika rukometna karijera, ali i život ispunjen sportskim nepravdama, obiteljskim tragedijama, financijskim problemima i sudskim bitkama. Jadranka Jež nekada je bila jedna od najboljih rukometašica Jugoslavije, poslije je postala europska prvakinja i austrijska olimpijka, a danas, unatoč svemu što je prošla, ne gubi vedrinu ni vjeru da će pravda na kraju pobijediti.
– Da se nisam bavila vrhunskim sportom i trenirala u takvom režimu, vjerojatno ne bih uspjela sve ovo izdržati. Nisu me bez razloga na terenu zvali Sjekira – ispričala je za Večernji list.
Jedna od najvećih nepravdi dogodila joj se upravo na vrhuncu sportske karijere. Premda je bila označena kao jedna od zvijezda reprezentacije i sa samo 24 godine nalazila se u najboljim igračkim godinama, izostavljena je iz sastava Jugoslavije koji je dvije godine poslije osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu.
Tadašnji izbornik Josip Samaržija nikada joj nije objasnio zbog čega je prednost dao Emiliji Erčić i Svetlani Mugoša. Jadranka je bila uvjerena da je u tom trenutku bila najbolji pivot u zemlji, a moguće je da je na odluku utjecao i tada uobičajeni republički ključ, prema kojem se vodilo računa o zastupljenosti igračica iz pojedinih republika.
Nakon izostavljanja Samaržija joj je poručio da i dalje računa na nju, pa je nastupila na četveroboju reprezentacija. Ipak, razočarana onime što je doživjela, odlučila se zahvaliti na daljnjem igranju za Jugoslaviju.
Vrlo brzo dobila je priliku u reprezentaciji Austrije. Jednu sezonu istodobno je igrala za zagrebačku Lokomotivu u prvenstvu Jugoslavije i za austrijsku reprezentaciju, za čije je potrebe ubrzano dobila državljanstvo. Na želju trenera Vinka Kandije potom je prešla u bečki Hypo.
Vlasnik kluba Gunar Prokop neprestano je dovodio nove igračice i stvarao sve snažniju momčad, a Jadranka je s Hypom nekoliko godina poslije postala prvakinja Europe. Za austrijsku reprezentaciju odigrala je 189 utakmica, a vrhunac joj je bio nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni. Austrijanke su tada zauzele peto mjesto, što je i danas drugi najbolji rezultat te zemlje u ženskom rukometu.
U Zagreb se vratila 1995. godine, kada je njezin sin imao četiri godine, jer joj je suprug teško obolio. Zaigrala je za Karbon iz Zaprešića, s kojim je izborila ulazak u Prvu ligu. Nakon kraćeg povratka u Lokomotivu ponovno je otišla u Zaprešić, gdje su joj poslije nekog vremena poručili da bi bilo dobro pružiti više prostora mlađim igračicama.
Prihvatila je tu odluku. Suprug joj je u međuvremenu preminuo, ostala je sama s malim djetetom, a istodobno je vodila tvrtku koja se bavila uvozom dijelova za Renaultove automobile.
U tom razdoblju počeli su i problemi s nekretninama. Stan koji je kupila novcem zarađenim tijekom igranja u Beču uspjela je prodati bez poteškoća. Međutim, svojim drugim stanom u Ulici Bernarda Vukasa bila je jamac prijateljskoj tvrtki za kredit. Taj je stan još sredinom osamdesetih dobila od Grada kao zaslužna sportašica, a poslije ga je otkupila.
Nije znala da je tvrtka kojoj je jamčila godinu dana ranije podignula kredite u više banaka i da se već nalazila u velikim financijskim problemima. Kada je tvrtka propala i prestala otplaćivati kredit, banka se naplatila njezinim stanom.
Uslijedila je deložacija. Policija je već dan ranije trakom ogradila zgradu, a na dan deložacije medijima je bio zabranjen pristup. Jadranka je ipak izašla na balkon susjednog stana, s druge strane zgrade, i dala izjavu novinarima. Deložaciju su pokušali spriječiti članovi Živog zida pristigli iz različitih dijelova Hrvatske. Policija ih je privodila, a dvije su osobe završile na hitnoj pomoći.
Problemi su se nastavili i sa stanom u Dugavama. Kako tvrdi, riječ je o slučaju povezanom s kamatarima, zbog kojeg se i danas vodi sudski postupak. Stan se iznenada našao na javnoj dražbi, pa je cijeli slučaj završio na Županijskom sudu. Zbog stana iz kojeg je deložirana obratila se i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Sama priznaje da je previše vjerovala ljudima i da nije očekivala da će je prevariti osobe iz njezine blizine.
– Kad me Austrijanac nije prevario, tko bi očekivao da će to učiniti netko domaći. Uzdala sam se u vlastito poštenje – ispričala je za Večernji list.
U financijskim problemima jednom je čak ušla u restoran čovjeka od kojeg je posuđivala novac i rekla mu da više nema novca te da joj, ako želi, skrati muke. Smatra da je sve te situacije uspjela preživjeti zahvaljujući čvrstoći stečenoj tijekom profesionalne karijere. U Austriji je, kaže, trenirala gotovo poput pripadnika specijalnih postrojbi.
Još jedan težak udarac doživjela je u servisu koji je vodila na zagrebačkoj Kajzerici. Ondje je pronašla mrtvog zaposlenika. Njegova smrt proglašena je samoubojstvom, no Jadranka u to ni danas ne vjeruje. Nakon toga zaključila je da više nema smisla nastavljati posao i zatvorila tvrtku.
Od rukometa se nije lako odvajala. Igračku karijeru završila je tek s 53 godine, dok je trenerski pomagala trećeligašu iz Velike Gorice, a prema potrebi je i ulazila u igru.
Posljednjih deset godina prodaje voće na zagrebačkom štandu. Iza nje su ostali vrhunski sport, europski naslov, 189 nastupa za austrijsku reprezentaciju, Olimpijske igre, smrt supruga, gubitak stana, deložacija, problemi s kamatarima i dugotrajni sudski postupci.
Unatoč svemu, ostala je puna energije i vedra duha.
– Nema veze, život ide dalje i borba se nastavlja. Pravda će pobijediti – poručila je Jadranka Jež.