Deset godina Puljanin Mladen Stančir (67) živi kao beskućnik. Deset godina spava po parkovima, haustorima, šupama, u koje ga povremeno puste poznanici, a jedno vrijeme bio je i u Centru za beskućnike, dok nije ostvario pravo na prijevremenu mirovinu.
POGLEDAJTE VIDEO: Mladen živi na ulici
Na golom betonu, pored svog psa Mede, Mladen nekako prebrodi noć. I svaki dan borba ispočetka. Dane provodi u potrazi za novim "smještajem" ali i hranom, prvenstveno za psa pa za sebe. Bez Mede ne ide nigdje i on mu je sve u životu, a često zna sebi uzeti iz usta kako bi njegov ljubimac ostao sit.
Zbog istog razloga, jer tamo ne može pas, Stančir ne može platiti ni smještaj u Samačkom domu.
- Medo me drži na životu i da nemam njega, odavno bih si presudio užetom na nekom stablu, a nisam suicidan. I ovo je život, kakav takav, moj je - objasnio je.
Ima dvije želje, a to su posao i sobica u kojoj bi spavali on i medo.
- Želio bih raditi, a mirovinom bi platio sobicu. Meni ne treba ništa drugo.
Jedan park u centru Pule jedno je od mjesta gdje Mladen često zna prespavati, a za vrijeme zimske hladnoće skloni se u neki od haustora. Do prije deset godina, ovakav život bio je nezamisliv za njega. Život mu je bio ispunjen glazbom, radom i svakodnevicom kao i kod većine ljudi.
- Imao sam posao, obitelj i stan, ali sve je krenulo nizbrdo nakon drugog razvoda. Rođen sam u Beogradu i na Banjici sam završio petogodišnju Vojnu akademiju kopnene vojske. Nakon školovanja sam, kao potporučnik, služio u Delnicama i potom dobio prekomandu u Puli 1980.godine. Ubrzo sam se oženio prvi put, ali je brak trajao šest godina. U vojsci sam na kraju dogurao do kapetana, ali 1981.godine dobio sam premještaj na Kosovo gdje su izbile demonstracije. Nakon toga sam, shvativši što slijedi, izašao iz vojske, vratio se u Pulu i zaposlio se kao profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite u jednoj pulskoj školi. Dok sam radio u školi završavao sam paralelno Fakultet političkih znanosti - prepričao je Stančir dio bogatog životnog iskustva.
- Mirovina mi je iznosila lijepih 4400 kuna, ali od nje imam tek četvrtinu, 1100 kuna, jer jedan dio ide 21-godišnjem sinu još uvijek, a druge dvije bivšoj supruzi za što mi nije nikada objašnjeno zašto mi se oduzima. Nikada nisam kao beskućnik primio rješenje. Možda je ono stiglo u prihvatilište za beskućnike gdje sam jedno vrijeme bio, do dobivanja mirovine. Živio sam tamo oko godinu i pol dana, ali nikakvo rješenje nisam dobio. Pitao sam u FINA-i da mi objasne pa mi je rečeno da dvije trećine odlaze za uzdržavanje obitelji. Sve mi se skida s računa i ostaje tek 1100 kuna - objašnjava Mladen.
Ipak, unatoč nesretnoj sudbini, Mladen priznaje da je veliki pozitivac i da se uvijek našali sa svojim životom i sudbinom.